Humovanja Veselina Gatala: Sve za pravdu

Pištolj, zapravo revolver, učinio je ljude ravnopravnim. Do tada su veliki mogli kinjiti slabe do mile volje, bez posljedica. A onda se neki sjetio da napravi nešto što će izjednačiti velike i male, jake i slabe, barem što se žive glave tiče. Mali i žuravi su najzad mogli da se „nose“ s velikim, glavatim, mišićavim…

Noževi su do tada bili jedino oružje malih. Veliki su tada izmislili mačeve, da imaju veći nož. Onda su se sjetili da se udruže, pa su tako lakše kinjili male.

Tako tehnologija uređuje stvari. Umjesto noža, dobili smo kuburu. Kubura je omogućila malo pravde. Nevažni Vlah je mogao ubiti moćnog Turčina… I pobjeći, naravno, od njegove bulumente insana s kuburama, od moći snažnog Turskog carstva. Privremeno, ali ipak rješenje.

Hajde da preskočimo tu evoluciju pravde pa da dođemo do atomskog oružja. Nesretna Sjeverna Koreja bi bila zbrisana sa lica Majke Zemlje da Kim i ekipa nemaju atomsku bombu. Velika Rusija bi davno postala Afganistan ili Kongo da nema atomsko oružje. Ukrajina nikad ne bi bila u ratu s Rusijom da je zadržala nuklearno oružje.

Davno je shvaćeno da su mediji moćno oružje. Režimi su to shvatili dovoljno brzo da uzmu informacije u svoje ruke, selektiraju ih, predoče javnosti na način koji će im koristiti da se održe na vlasti i muzu pare od većine. Engleska, SAD, Francuska, Njemačka… U njemačkoj je zlosretni Adolf morao letjeti kao muha bez glave da bi iznio izbornu kampanju za najvećeg svjetskog krvoloka.

Usput, sjećam se kina. Partizan i Zvijezda. Kad sam gledao Spider-Mana, morao sam gledati i Tita. Tito me je, umrijevši, spriječio da odgledam film te nedjelje od 10 do 12, ali to nije ova priča.

Informacije su, zahvaljujući Internetu, postale dostupne svima koji ih žele. Osim ako im se ne da ili im se sviđaju laži na N1 i na državnim medijima, srpskim, bošnjačkim ili hrvatskim. Nezainteresirani bi naišli na istinu barem na društvenim mrežama. Ne bi im se, nerijetko, svidjele istine pa bi psovali „glasnike“ i prijetili im smrću. Na svu sreću, tastature i tipkovnice ne ubijaju, čak ni iz moćne Amerike, Švedske, Njemačke i ostalih dijaspora.

Pad nadstrešnice u Novom Sadu se može naći na Netu. Kamere svašta snime. Nadstrešnica je pala odjednom. Koliko ja znam statiku, a položio sam je kod pokojnog profesora Zvonka Mišetića (što nije bilo jednostavno) konstrukcija se ruši na najslabijem dijelu i nastavi rušiti povučena gravitacijom, dio po dio. To posebno vrijedi za horizontalne konstrukcije. Pad ove nadstrešnice mi najviše liči na vješto urađenu diverziju. Ne tvrdim, samo razmišljam naglas…

Kako god, Internet, posebno društvene mreže su otpuhale monopol TV-a i radija. Većinu informacija koje me interesuju, nađem na Netu. Upalim TV da vidim šta misli vlast, naša ili američka, već odavno nisu nositelji javnog mnijenja. Ako me zanima šta Ameri rade Afganima, pitam Afganistanca. Ako hoću znati za koga radi Volodimir Zelenski, pitam Ukrajince. Ako hoću znati šta Donald Trump misli, odem na njegov Tviter.

Doduše, baš me nešto zaboli… Pravde nije i neće je biti. To je tako.

Uostalom, života ima ima i iza ekrana. Počelo je da cvijeta ono sitno plavo cvijeće. Mogli bi, za promjenu, da stavimo pametnice naše telefonske u džepove i malo uživamo u proljeću…