Humovanja Veselina Gatala: Prokletstvo bijelog čovjeka

Bijeli čovjek sve rješava ratom. Napada, zavađa, naoružava, bombarduje (jednog dana će i bombardirati, ne sumnjajte), truje… Žuti čovjek ratuje kad nema izbora. Sam ne počinje osim ako bijeli čovjek plati njihove vođe da to urade, kao rat Japana i Kine nakon opijumskih aktivnosti i trgovine bijelog čovjeka. Istok i jug, inače, ratuju kad moraju, kad su izloženi opasnosti, bijeli, crni ili žuti. Tako je Rusija napala Njemačku 1945. Tako je Alžir napao Francusku, zamislite gdje, u Alžiru. Ghandi je s mirom otišao još dalje, otjerao je moćne Engleze mirnoćom i riječima. Ne vjerujete?

Pa, sjetite se Ujgura, kineskih muslimana. Bijele čike su platile neke od njih da postanu islamski fundametalisti. Izbila je pobuna. Rat s Kinom. Ujgura je u Kini toliko koliko i kontrolora leta, mislim, ako ne i manje. Umjesto da ih pobiju kao komarce kojom atomskom, što bi Englez učinio, oni su im organizovali edukaciju i dali im para da ne prave budale od sebe. Sad Ujguri kao da ne postoje. Žive svoje kinesko-muslimanske živote, bijelom čovjeku na muku i žalost. Isto se dogodilo sa Čečenijom. Bijelci su im uvezli fundamentalizam, tukli ih, dok se jedan pametan nije sjetio da im izgradi porušeno i učini ih dostojanstvenim žiteljima Ruske Federacije. Eto, imali su izbora. Hm, u Afganistanu su uspjeli. I u Libiji. Nije loše, bravo za bijele!

Jermeni su se dobro držali. Nisu dali bijelom čovjeku da zagospodari njima, ali su popustili toliko da ih ostala slavenska braća nisu branila kad im je Azerbejdžan uzeo teritorij i protjerao njih preko 100 ooo. Aferim. Ko s vragom tikve sadi, od glavu mu pucaju. Ruska Federacija je to mirno gledala, rekli im da potraže pomoć od bijelog čovjeka kome su se priklonili. Ali, šta da se radi, svaka se škola plaća.

He, jedan lider pravoslavnih Srba je čak čestitao predsjedniku Azerbejdžana nakon protjerivanja pravoslavnih Jermena. Mile, naravno, koji bi drugi bio toliko pragmatičan?

Sjetite se Ruande, vi koji je se sjećate. Bijeli ljudi su izabrali „svoje“ dok su bili aktivnije tamo, pa su se „njihovi“ pobili sa „ne njihovim“ potukli mačetama i bjelačkim puškama, do više miliona mrtvih. Ali, naučili su lekciju.

Bijeli čovjek je uspio pridobiti neke Indijance da se bore protiv drugih Indijanaca. Ostali su pomrli od vatrenog oružja i vatrene vode, od evropskih dječjih bolesti koje su kupili zlatom, skupa sa staklenim đinđuvama, ušljivom ćebadi i otrovnim bakarnim loncima bijelog čovjeka. Sad ih je toliko da im mogu slobodno dati pravo da otvore kockarnice.

Sjećam se trga Tienanmen. Tad je Kina trebala da se raspadne na plemenske čestice. Kineska vlada je pobila par hiljada i par tisuća demonstranata i prosvjednika, mahom studenata. U Kini je tada trebao, skupa s demokratijom, početi krvavi građanski rat. Nekoga bi bijeli čovjek proglasio agresorom ali to ne bi olakšalo život i desetine, možda stotine miliona smrti koje bi usljedile, dječije, staračke, ženske, muške smrti. Srećom, namjera bijelog čovjeka nije uspjela, barem taj put.

S nama nije bilo teško. Bijeli smo ljudi, spremni na rat. Sad više ne, znamo kako to izgleda. Internet ratovanje ne računam, za to još poneko i ponetko ima snage i struje u laptopu.

Kako god, ne bi bilo loše gledati šta oni žući i crnji od nas, oni mimo bijelih ljudi čine, i početi učiti od njih.