Humovanja Veselina Gatala: Prepadni pa vladaj

Peti je dan rata. Možda šesti? Kako kojeg? Pa onog drugomajskog. Drugosvibanjskog. Ne znam šta je spriječilo rat. Možda prvomajski roštilj? Sindikalni grah (pasulj), žgaravica, mahmurluk… Možda prdeši? Jer, kad se napunite grahom i pokušate sakriti, odaju vas zvuk koji nastaje varenjem graha, a ako ne to, neprijatelj vas može pronaći po mirisu, to jest smradu. Rat nakon besplatnog sindikalnog graha je praktično nemoguć. Kako god, rat je odgođen. Ministar je propustio priliku da postane šehid, što mu je velika želja. Državni ministar bezbjednosti i sigurnosti, Nenad Nešić, nije ništa otfrfljao pa nije plašio čeljad svojim uvjeravanjima da rata neće biti.

Mile iz Republike Miloradove je u svojoj premudrosti izjavio da neće da diše isti vazduh sa onima koji udišu havu. Pa eto, jučer se nadisao have sa zemljacima iz cijele BiH koji su došli na otvorenje džamije (velika je milost Njegova) Arnaudije. RTRS nije pustio njegov suživotni i tolerantan govor ali zato federalni mediji jesu. Na mikrofonu se čulo kako udiše višekratno udahnutu havu dok govori.
Puno je toga pred 1 Maj najavljivalo rat. Bio je jedan proglas nečega što sebe zove BNV (Bošnjačko Narodno Vijeće) koji je skupa sa državotvornim medijima u Republici podigao tenzije do kofera iza vrata i odmašćivanja jurišnog i lovačkog oružja. Metak u kući bošnjačkog povratnika i šehidski govor ministra sigurnosti Rame Isaka, nisu pomogli. Došlo je do toga da sam zvao jedinog političara kojem vjerujem da mi kaže koji se to nježnik, da prostiš, zbiva.

On mi crče od smijeha. Ja uključio zvučnik da mi žena povjeruje da siju strah da bi sebe učinili važnim. Da prepadnu narod, da od sebe naprave izbavitelje, zaštitnike i osloboditelje.

Tu se dodavalo i Srebrenice i genocida, da ni toga ne zafali. Dodavalo se Šmita i još pokoja k… Zveckalo se kostima sve u šesnaest, prijetilo se i strašilo kao da su izbori u iduću nedjelju a ne tamo negdje u oktobru.

I… I sve se smirilo poput vode u čaši da sačeka sljedeću prigodu u kojoj će se koferi iza vrata opet napuniti, oružje očistiti a meci izvući iz okvira i uglancati. Jer, jedan neispravan i loše održavan metak može da se zaglavi u cijevi tako da ga zatvarač ne može izvući pa tada…

Hm, opet skrenuh s teme. Slobodno me zovnite nazad kad mi se to dogodi.

Elem, kako god, neki će i ovaj put iskoristiti spakovane kufere, zajmiti pare i otići iz ove ludnice za koju se ne zna kakvom državnom uređenju teži. Konsocijaciji? Demokraciji? Disoluciji? Poluciji?

Na vlasti su seoski đilkoši i gradski zgubidani, otkrili su teretane i farbu za kosu, uvidjeli da prostom puku mogu glumiti superheroje kao nekad Caco i Juka i pritom dobiti glasove na sljedećim izborima. A u međuvremenu ubijediti ljude da im bez njih nema spasa i da će ih „oni drugi“ pobiti i uzeti im sve ako na sljedećim izborima ne izaberu njih moćne i na smrt spremne da ih zaštite.

Hm, znate šta… Nemojte raspakivati kofere. Prodajte oružje nekome koga, kao i vas, svako malo prepadnu, a koji još ne misli brisati odavde.

Izvidite malo kamo otići, da vas Nešo, Ramo, Mile, Bakir ili iko drugi svako malo ne prepada.