Humovanja Veselina Gatala: Popu pop topu top

Na trgu Tienanmen, kako već rekoh, tenkovi su pogazili studente. To je svojevremeno bila vijest koja je obišla pa potresla svijet. Aleksandar Vučić je gađao studente topom. Zazvučalo je grozno, zvučno. Ni Kineska vlast nije studente gađala topom.

Ni snježnim ni vodenim već manje – više nama nepoznatim oružjem od kojeg oči iskaču, jetra se raspada, uši rascvjetaju, bubne opne pucaju, pluća se gužvaju a mozak se pretvara u smeđkastu čorbu… I to na pravednim protestima za bolju Srbiju! Protestima koji su podržani od strane hrvatskih medija, federalnih medija, Aljbina Kurtija – predsjednika slobodoljubivog Kosova, hrvatskih vlasti i cijelog regionalnog slobodoljubivog svijeta koji bezgranično voli Srbiju i želi joj najbolje.

Doduše, ta vijest je odjeknula širom našeg, ne i „zapadnog svijeta“ u kome je taj zvučni top već bio upotrijebljen. Na Youtube (Bog mu lijepo zdravlje dao) prikazano je kako djeluje ta strahota, slikom i zvukom. Ne u Srbiji već u jednoj zapadnoj demokratskoj zemlji koja se humano bori protiv demonstracija. Ta grozota ide na bojnom vozilu sa podrškom vojnika i policajaca sa šljemafonima, ljuto naoružanih pješaka sa štitovima i zvučno izoliranim kacigama. Zvuk je grozan. Ne može da se ne čuje. Ne može ni da se ne snimi osim ako mobitel ne isključi snimanje zvuka.

Truli „zapad“ nije čak ni objavio snimak beogradskog masakra tim topom. Ne vole ni oni Aleksandra Vučića. Ni meni nije prirastao srcu, ali mi se čini da je srbijanska opozicija puno gora od njega. Ne daj Bože da ga branim, pu, pu, pu… Apage satanas!

Elem, vijest je poput udara topa odjeknula regionom. Niko od protestanata nije čuo ni vidio taj zvučni top, ali mnogi su osjetili posljedice. Neki odmah, neki ujutro. Mučnine, krvarenje iz ušiju, dezorjentiranost… Desetine, možda i stotine njih. Za dezorjentiranost vjerujem. Bude toga i mimo zvučnog topa.

Imam srpsko državljanstvo. Imam rodbinu prijatelje u Beogradu. I među onima koji vole Vuleta i onima koji ga ne vole. Moji Hercegovci uglavnom ne vole nikoga u politici. Često ne vole ni jedni druge, ali to nije ova priča. Kažu da su čuli nešto slično starinskom auto – alarmu.

Čak su mi poslali to. Ružno zvuči, ali sam ipak izvadio prste iz ušiju i čuo. Jesam, pripremio sam papirni ubrus za krv iz nosa i ušiju i pripremio lavor vode da krv operem s tepiha, da me žena onako ranjenog ne stavi u top. Dijete sam, naravno, otjerao iz kuće, da ga zvuk iz topa ne pogodi u slušni aparat.

Zapad ni mukajet. Ništa. Kao da smo mi Srbi kakvi Huti, Iranci, Iračani, Afganistanci… Ništa. Osim N1 i medija i institucija koje sam nabrojao. Kao da smo Vijetnamci ranih 60-tih. Kao da smo Hirošima ili Nagasaki, kao da smo Rusi neki. Ne briga ih za Srbe ispucalih bubnih opni i skašenihmozgova.

Korupcija u regionu polako uzima svoje. Nadstrešnice se rušena ljude, kamenolomu se ruše na dunjaluk, djeca gore u diskotekama. Usput, djecu prodaju uz pomoć institucija, ali ću se držati teme. Zadnje vertikale Jugoslavije se sručuju na zemlju zbog bezakonja i truleži vrlog novog društva koje smo stvorili sebi a po sebi, samo mu izabrali sadnicu i njegovali ga do ovoga što sad imamo.

Ipak, moglo je, možda, i gore da bude.
Mogao je Aleksandar Vučić da gađa ljude i studente snježnim topom, pa da ih u bolnicama od smrzavanja. Ili vodenim topom, ne dao Bog, pa da potopi studente sa sve Beogradom i Beogradom na vodi…