Humovanja Veselina Gatala: N1 i nakupac s tržnice

Baš sam gledao N1 neki dan. To vam je kao kad na ulici vidite zgaženog psa. Radije bi da ga niste gledali ali ne možete da ne gledate. Mazohizam valjda. Nekad, kad gledate nešto posebno gadno, morate se i umiješati. Kao kad odrastao čovjek tuče dijete s ozbiljnom namjerom (hrv. nakanom) da ga povrijedi. Tako se sad miješam u N1. Prihvatio sam da N1 ne voli Srbe. Negativci na N1 su mahom Srbi osim Srba koji vole Srbe koliko i N1; Čanak, Drašković, Nata Kandić, Sonja Biserko, ona Brozova i slični. Aferim. Ni ja ne volim sve Srbe. Nekad ni sebe baš ne gotivim. Radije bih bio Jevrej, ali ni ovako nisam loše prošao, kakvih sve ima. Ali, to je već nešto drugo. Gdje stadoh? Ah, starost, idem pročitati šta napisah…

Aha. Baš kad sam razmišljao o tome da novinarke N1 što su deblje više mrze Srbe, namah vidjeh jednu od najmanje mi odvratnih, samo što ne zaplače. Iskreno, slab sam na žene kad plaču, makar bile i novinarke N1. Onda gledam snimke gdje ona, novinarka, pita Milorada Dodika, nosioca većine funkcija u Republici Srpskoj otkud ga toliko često u društvu kriminalaca, kako joj zahvata mikrofon i obreca se na nju. Pa dobro, navikli smo na to, i N1 i ja. Čovjek je suptilan kao mesar na kraju radnog dana, a N1 mu inače nije sklon, i to ne samo zato što je Srbin. Onda novinarka, sa jedva zadržanom suzom u oku, govori kako ju je Milorad nazvao, i to iz zgrade vlade Srpske, suptilan kakav već jeste, i obratio joj se riječnikom nakupca sa tržnice, sa istim takvim manirima, psovao je i vrijeđao zbog nekog članka koji nisam pročitao.

Plava novinarka nema razloga da mrzi Srbe. Pogotovo zato što je Srpkinja. Pita šta joj kažu da pita. Nastoji zaraditi koru hljeba. Nekada bi Milorad takve postavljao za savjetnike, ali mu ih se valjda previše nakupilo. One koji su previše glasni, plati da šute ili čak rade za njega. Na dobitku je duplo, jedan manje protiv i jedan za njega, Milorada. Plus ih ne plaća iz džepa, plaćamo ih svi mi redom.

Onda vratim snimak gdje joj hoće „izuzeti“ mikrofon. Govori joj nešto mrmljivo i zlobno, s licem ljutitog nakupca. A ona, novinarka, radije bi bila bilo gdje nego tu. Ali, intelektualcu to kao da nije jasno. Ili ga je neko naljutio prije, pa je nagazio plavušu. Hm… A ona, kad ju je nazvao, pomislila da pajdo hoće da joj se izvini. Koja dobrodušna naivnost, koja nevinost, koja nepoznavanja psihologije seoskog nakupca…! Nevjerovatno i nevjerojatno. Ne mogu vjerovati da još postoji takva naivnost i nevinost. Eto, zato sam se umiješao. Gadna scena, gadan događaj koji iziskuje intervenciju.

Novinari nisu baš neki ljudi. Sa zanimanjem i pritajenom radošću gledaju kako političari kinje i ponižavaju njihove sapatnike, novinare. Volio bih da se varam, ali neki su se čak naslađivali dok je silnik po Bogom danom pravu jačeg, „izuzimao“ mikrofon od novinarke i mrmljao joj odvratluke. Ne očekujem da neki od njih priđe siledžiji i opali mu šamar. Hm, da nisu takvi nikakvi radili bi neki pošten posao, ali eto, ko sam ja da sudim. Uglavnom, niko čak nije rekao „Halo majmune, pusti ženu, ostavi je u snu se ne snio, triput si teži od nje, kako te stid nije…“. Niko. Nitko. Nijedan. Nijedna. Niko nije ni zgađen izašao iz sale. Niko. Nijedan. Nijedna.

Imam nezahvalnu naviku da se osjećam loše zbog nečega što neko drugi radi ili govori. Volio bih da mogu djevojci ili ženi da se izvinem, da se ne osjeća toliko loše koliko mi se učinilo dok sam je gledao onako izmučenu i satranu. Ako ona ovo ne čita (samo joj to još treba), neka joj neko od vas koji spajate neugodno s beskorisnim i čitate moje kolumne, prenese da mi je žao zbog ovog što joj je nesrećnik priredio.