Humovanja Veselina Gatala: Mrak u snijegu

Potrošili smo skoro četvrt vijeka, dvadeset i prvog, vijeka u kojem smo čekali teleportaciju, inteligentne humanoidnerobote, leteće automobile, antigravitaciju… Ne uživamo u blagodetima sanjanog nam vrlog novog vremena. Najobičniji snijeg nam ukine komunikaciju, ostavi nas bez struje i bez izlaza. Obična kristalizirana voda nam rasturi koncepciju.

Bila je zanimljiva ova četvrtina stoljeća. Bilo je boleščurina, ratova koji još traju, bilo je trabunjanja o globalnom zatopljenju. Jeste li znali da jedan od tridesetak aktivnih vulkana u Indoneziji proizvede više CO2 nego svi automobili svijeta za godinu dana? Niste. Nećete ni ćuti jer Amerika puno zarađuje trgovinom kvotama za emisiju karbon dioksida u siromašnim zemljama poput Šipčije (Albanije) i ovog našeg čuda zvanog BiH. 

Ali, vratimo se domu svom, kod nas. Glupost nam je dobroistrenirana, sad svi znaju na šta smo sve spremni. Spremni smo da vlastitim starcima zabranimo izlaz na ulicu. Sjećate li se zabrana u koroni, boleštini usljed koje je smrtnost bila kolika i obično bude. Sjetite se onih maski za koje se ispostavilo da ne služe ničemu, a koje ste morali imati pod prijetnjom. Sjetite se izolacija, razmaka, zabrane druženja i okupljanja. Sjetite se neprovjerenih vakcina koje smo primali ’nako, jer se mora, zato jer su ih svi na svijetu primali. Ja i moji nismo, valjda što smo „mimo svijet“ i naopaki. Nije što smo se bojali, samo mislimo da je za razvoj vakcine protiv bilo čega potrebno malo više vremena od nekoliko mjeseci. Ljekari danas, tiho, ispod glasa, govore oboljelima od najtežih bolesti, da bi njihov problem mogao voditi porijeklo od nekih od vakcina koje ionako nisu ni pomagale ni štitile od virusa.

Novo u ovih frtalj vijeka je bilo to što smo saznali da i ostalo osim žena ima svoj dan. Dan borbe protiv siromaštva, dan borbe protiv zagađenja, dan ljudskih prava, dani oboljelih od niza bolesti, možda i dan koji slavi ostale dane. Nismo ni znali do ovih četvrt stoljeća koliko je dobro imati tolike dane ispunjene pričom o nečemu. 

U ovih četvrt vijeka u kojima je napredak postignut uglavnom samo u komunikaciji s nepoznatim nam ljudima, započeto je mnogo ratova koji uglavnom još nisu završeni niti će uskoro biti. Nije to novo, ali sad, zahvaljujući napretku u komunikacijama, često možemo pratiti direktan prenos ili barem snimke dalekih masovnih ubijanja. Nema šta, privilegovani smo i privilegirani, ovisno o ozračju…

Mi u BiH možemo pratiti ubijanja svo vrijeme, na desetine Tv kanala. Dnevnici se napune smrtima pa onda, nakon dnevnika i vijesti o kolapsu čovječanstva, masovnom ubijenja i snimcima gladne ili raskomadane djece, storija o preizgrađenim nam gradovima u kojima se ljudi guše, globalnom zatopljenju, spiker kaže „Laku noć dragi gledaoci“.

Prebacim već na početku dnevnika na „National Geographic“. Gledam sjajnu emisiju o ledenom dobu, kad je bilo još hladnije nego sad, usred globalnog zatopljenja. Ne pitaju se više gdje su nestali Neandertalci. Oduševim se kad znam da su još u nama. Svi imamo (osim Afrikanaca) 2 do 3 postotkanjihovih gena. Pa mi stvari budu jasnije. Pa se sjetim kako se i u Africi ubijaju međusobno, iako su 100% Homo Sapiensi.

Između ostalog, Neandertalci su bili niži od nas. Manji, dakle.

Ali, dodali su da im je mozak bio znatno veći i teži nego naš…