Humovanja Veselina Gatala: Kad semafori utihnu

Onomad sam višekratno pa opetovano pisao o mostarskoj „petlji smrti“. E, pa, Gradska Uprava grada Mostara je uslišila višedecenijske i višedesetljetne molitve sa ovoga i s onoga svijeta, i živi i mrtvi su se obradovali kao da je u najmanju ruku Lana Pudar dobila olimpijski bazen i još 2 (slovima dva) stana a Mostar dobio olimpijsko svašta i sportsko – športski centar.

Trebalo je malkice, koji mjesec možda, da semafori prorade, ali važno – bitna činjenica (ne i neistinita činjenica) da su proradili. I to sa sve tri temeljne boje. Žuta, plava, i crvena! Dobro, crvena nije baš skroz temeljna, ali neka. Znate, na crveno se staje a na zeleno… A, znate. Dobro onda.

Malo mi je žao što je otvaranje semafora prošlo nekako… slabo zapaženo. I neobilježeno čak. Da se ja pitam, tu bi se okupila masa svijeta i vjerski dužnosnici koji bi blagoslovili i osvještali obj… Hm, to.

Taj semafor. I državni ministri prometa i veza, predsjednici svega i svačega, sve bih ja to priveo tu. Hm, koji bi tu uradili sve što se radi. Kad već u Srpskoj mogu blagosloviti benzinske pumpe, što ne bi i nešto što će, garant, spasiti stotine života i poštediti mnoge od invaliditeta.

Mislim da će županijsko zdravstvo da uštedi milione i milijune. Stalno su krpili polomljene i izgruvane s te petlje smrti. Hm, pogrebna preduzeća i autolimari će štetovati, ali znate kako se kaže, svako dobro za neko zlo.

Gradonačelnik bi, da se ja pitam, trebao održati ovakav govor… Khm…

„Dragi sugrađani, vi koji ste tu i vi koji niste, vi koji spajate neugodno sa beskorisnim i ostajete u Mostaru, vašim strahovima došao je kraj. Odvajajući od vaših usta i naplaćujući vam parking gdje ne bi smjeli, mislili smo na vas, dragi moji.

Neće više naša mladost i starost ginuti na ovoj petlji na braniku fordova, folcvagena, renola, citroena i ostalog stranog otpada koji nam prodaju za skupe pare, dosta su udovi naših sugrađana visili u zraku zaliveni gipsom…

Velikodušnošću vaših izabranih delegata, omogućili smo vam da sigurnim načinom izađete iz Mostara, grada sunca, Starog mosta i svačeg nečega lijepog. Nećete više krvariti po cesti kao prethodnih desetljeća, neće više branici i haube inozemnog smeća odnositi našu mladost i starost.

Autobusi mladih koji idu za Njemačku i Austriju sad će sa visokom sigurnošću i bez pogibeljnog izlijetanja stizati na svoj cilj i ostavljati našu mladost u zemljama u kojima nemaju s kime kavu popit…“.

Onda bi vjerski dužnosti obavili svoje, sve po adetu i običajima, izučile bi se dove i očitale molitve. Mogao bi doći i Jakov Finci, mada, kao i obično, ne znam zašto. Ali, trebao bi, svugdje bude, pa da ne bude šuplje bez njega…

Sve bi se završilo klicanjem gradonačelniku, na njegovo opće oduševljenje. Onda bi usljedio vatromet a semafori bi blištali u sve tri svoje temeljne boje, pošto bi se to organiziralo negdje u sumrak, da se blištanje vidi iz Zalika barem.

Komercijalni uspjeh i samoodrživost semafora bi se osigurala prodajama majica u tri semaforske boje, majica koje bi se tušile turistima i na kojima bi bio broj 2024, u znak godine u kojoj su Mostarci prestali ginuti i na druge načine stradati na braniku tojota, renola, fiata i ostale mrske inozemne skalamerije.