Humovanja Veselina Gatala: Izgorna godina

Kud god se krene, vidimo nesretne ljude. U zemlji koja gotovo i nema privredu, u zemlji koja živi uglavnom od strane sadake i dotacija dijaspore i u kojoj je većina uposlenih u javnim institucijama, stvari moraju biti nesretne. Nesreća se najbolje vidi pred izbore, kad se javne institucije, mjesecima prije izbora, pretvaraju u izborne štabove i stožere.

Direktori javnih institucija su pod pritiskom onih koji su ih postavili. Uglavnom su sporadičnih intelektualnih kapaciteta, ali to nadoknađuju izbornom voljom i upornošću. Zaposleni su kao „VD“, uglavnom. To znači da ih oni koji su ih tu postavili, svaki čas mogu „skinuti“ sa funkcije. Za njima ne zaostaju ni oni kojima mandat, početkom iduće godine, uskoro ističe. Ni jedni ni drugi neće birati sredstva da ostanu tu gdje jesu. Neće žaliti nikoga i ni za čim da bi dobili mandat ili napredovali u hijerarhiji kaveza s majmunima zvanih Federacija i Republika Srpska.

Najgori odnosi među ljudima su oni koji se zasnivaju na strahu. Ali, istina je da je tako i najlakše vladati. A sve se nečim plaća. Ugodan život gradskog funkcionera, školskog direktora ili ravnatelja, ambicija, sve to ima svoju cijenu. A cijena su… Cijena je nepodnošljiva. Treba žrtvovati porodicu, prijateljstva, obraz, treba žrtvovati ono zbog čega se nekad živjelo ili umiralo, sve ono zbog čega se živi.

Ove godine je tako gusto da očekujem moždane i srčane udare. Nije lako živjeti pod pritiskom, znati da ćeš ostati bez posla ako ne prikupiš pedesetak glasova na ovim, lokalnim izborima. Egzistencija porodice, ostanak na poslu - postao je neizvjestan. Ako nemaš 50 glasova, ako nemaš 50 ljudi koji će dati glas tvom šefu, donji si. Onoga kome trebaju glasovi narod uglavnom mrzi i glasati će za navedenog samo ako plačeš ili ako mu imaš nešto dati. A u okolnostima koje su napravili, teško je naći 5 članova obitelji ili porodice koji će glasati za majmuna jer ste u nevolji i možete ostati bez posla.

Postoje direktori institucija koji su odlučili vladati po instrukcijama druga Staljina. Zapravo, većina njih. U Republici Srpskoj se to više i ne skriva. Direktor jedne ustanove nastoji dati otkaz dugogodišnjim stalnim radnicima, nekima koji rade i po 20 godina, i zaposliti „svoje“ ljude koji će im donijeti glasove ili čak biti na njihovoj listi. Nezakonito ali sa korumpiranim pravosuđem i ustaljenoj praksi korupcije i nepotizma, nadaju se da će im proći. Zašto ne, i prođe im, ljudi se nose onom „nije se s bogatim bosti“. A i ono što se zove „Štokholmski sindrom“, već vlada Bosnom i Hercegovinom.

Kako god, i dalje će nam ostati inozemna milostinja i dotacije dijaspore. Izabranima je jedino važno ostati na vlasti i unesrećivati nas i dalje. Za njih će glasati oni koji moraju i oni kojima su utjerali strah u kosti od „drugih“ i koji će dati svoj glas najgorima, kao i obično.

„Samo da ne puca“ ustupilo je mjesto onom „samo da ne bude gore“.

To vam je kao s čitanjem.

Oni koji čitaju, mogli bi promijeniti svijet. Oni koji imaju instrumente za promjenu svijeta, ne čitaju.

Oni koji ne mogu i ne žele promijeniti stvari, izaći će na izbore. Oni koji bi mogli nešto promijeniti, neće ni izaći na izbore… Eto. Čini se da nam je to izbor.