Humovanja Veselina Gatala: Hoš - neš - Bangladeš

Dođeš na posao i saznaš da treba da platiš milju i po maraka. I to na ime nečega što si platio već prije nekoliko godina. Imaš račune koji dokazuju da si platio (platila), ali džaba.

Na poslu je već dopis da treba da ti odbijaju po pola plate za to. Gospođa G. koja je trebala izvršiti unos (uknjiženje), na bolovanju.

Možda baš zbog toga i još ponečeg što je primila a nije uknjižila. Ostali ne znaju o čemu se radi. Računi, priznanice, sve je tu u posjedu osobe kojoj traže milju i po na ime zateznih kamata za dug plaćen prije nekoliko godina, ali džaba. Zoveš Banjaluku, niko se ne javlja. U sud ne možeš, ne primaju žive ljude.

Možeš zvati na telefon na koji se niko ne javlja. Možeš ništa. I onda upališ Tv na kome govore kako ljudi odlaze iz naseobine. Pa baš me to čudi…

Država, dakle, djeluje u jednom smjeru. Od vrha prema čovjeku, ženi, insanu. Nemoćan si. Kao da neko mokri po vama s vrha zaključane zgrade i govori kako je demokratija na djelu, da smo svi ravnopravni pred zakonom, i da i ti imaš pravo da piškiš po njemu… ako možeš dobaciti do vrha zgrade, naravno...

Da država zapravo nije mafija, nastala bi neka vrsta mafije. Ali, državna mafija je tako moćna da eliminira konkurenciju čim se pojavi. Sumnjam da postoje samostalni dileri droge, organizatori prostitucije, samostalni reketaši… Država je, čini se, poklopila sve kriminalne radnje koje bi nekoj novoj mafiji mogle pasti na pamet. Ovako čovjek nema izbora osim telefona na koji se niko ne javlja.

A da nije tako, nastala bi mafija. Neki čiko bi otišao da gospođe G. i pitao je zašto nije uknjižila novac koji je uplaćen na ime duga. Kod nje kući, pošto je na bolovanju. Slikao bi kuću njene djece, unuke kako idu iz škole. Ali, ne može. Država je ta koja prepada ljude, ne može to raditi neka druga mafija.

Sudsku mafiju imamo i mi. Sjetite se nesretne porodice iz Drežnice kojoj su oteli stan da bi ga za sitne pare prodali službenici suda. Sjetite se i benzinske pumpe OMV koja me je otjerala iz pradjedovske kuće. Halalio im nisam još, iako su morali otići iz BiH. Još nisam završio s njima. Još ih nisam udesio koliko ću…

Sjetite se, ako i znate. Irine Lovrić. Izložena nasilju jer nije htjela da sudjeluje u korupciji u jednom od ministarstava. Bijena, udarana, a nakon prijave korupcije ostala bez posla. Pravosuđe se redovno družilo sa nositeljima i nosiocima korupcije.

Jesmo li svi mafija? Sjetite se nevinog, bebinjeg lica Branisalava Zeljkovića, onako zblanutog, kako prepada ljude u ono vrijeme kad su vam uzimali slobodu da vam sačuvaju zdravlje, kad su starce stavljali u kućni pritvor? Nije imao lice prevaranta. Ali, to ga nije spriječilo da skupa sa ostalom mafijom učestvuje u pljačci građana usred epidemije. Ti jarca, pa one koji bi krali u ruševinama u Engleskoj i Njemačkoj nakon bombardovanja, strijeljali bi na licu mjesta! A pandemija je oblik vanrednog stanja poput ratnog.

Da, postavljam pitanje jesmo li svi mafija. Pa, bojim se da jesmo. Slučaj Irine Lovrić i ovih gluhih telefona koje sam naveo, navodi na zaključak da smo svi dio mafije. A kako?

Pa znamo da se više isplati počiniti kriminal nego ga prijaviti…

Zar treba još nešto kao dokaz?