Sjećam se naših strip – heroja. Jaki i pošteni. Nesalomljivi i nepotkupljivi. Ne umiju izdati ni kad bi htjeli. Ipak, Rambo je bio razočarenje. Nije riješio nijednu krizu, nije išao u Afganistan da pomogne mudžosima protiv Amera kao protiv Ruja niti je išao da se obračuna sa Kim Jong Unom i oslobodi Korejance da bi ih Amerikanci mogli okupirati i donijeti im slobodu. Ni Arnold Švarcneger nije ništa uradio da rasturi Jemen ili oslobodi Ješe iz Hamasovog zatvora ili Palestince iz židovskog.
A naš Blek Stena (Black le Roc, op. a.) je bio tako jak da je starinskim livenim topom od kojih 2 (slovima: dvije) tone pucao iz ruke, i to bez punjenja! Njegov drug prof. Okultis bio je debeo i trom, da bi bolje vidjeli kako je Blek jak i brz. Rodi, dječak koji ni nakon 10 godina čitanja nije nimalo narastao, bio je sitan, da naglasi kako je Blek veliki. „Il Grande Blek“. Sve je to činilo Bleka najčitanijim. A stripovi su se zvali „romani“.
Drugi po popularnosti je bio Zagor. Zagor Te Nej, duh sa sjekirom. Imao je jarana Čika koji je bio smotan, slab i debeo. On je u jednom bio sve što Zagor nije, da bismo bolje znali šta Zagor jeste. Imao je pištolj, ali ga je rijetko koristio. Zato je čudnom sjekirom sačinjenom od drveta, „špage“ i kamena, pogađao bolje nego Bata Živojinović mitraljezom. Nikad ne bi nikoga ubio, ali to je valjda normalno kad praviš crtano štivo za djecu. Ja sam se stalno pitao kako taj konop drži kamen vezan za to drvo i nikad se ne odmota ili spadne. Zagor Sjekiraš bi tim čudom lako obarao stabla manji brojem udaraca. Ja i mladu šljivu velikom sjekirom jedva oborim… Ali, nismo svi Zagor.
Komandant Mark je bio manje popularan. Imao je Blafa koji je bio ćelav, da se vidi kako Mark nije. Žalosna Sova je bio kosat, ali mršav, što Mark nije bio. Imali su i verziju pseće smrti koja se zvala Flok. Ne znam šta je tu radio, ali meni je bio drag.
Kapetan Miki, Teks Viler, Makis, sa izuzetkom jednog koga se ne mogu sjetiti (imao je napola sprženo lice) bili su mi dosadni pa neću o njima.
Mislim da su sad ti tiktokeri, jutjuberi, intagrameri, tviteraši, možda su oni naši heroji? Zašto ne? Ne moraju heroji današnjice biti ni jaki, ni lijepi, ni pametni. Samo je pitanje koliko su interesantni publici. Zelenski je fascinirao svijet tako što je spolovilom (penisom, nježnikom, op. a.) svirao glasno glasovir. Nosio je štikle i helanke, i time je pobrao simpatije. I grudnjak, čini mi se. I… Na kraju je postao predsjednik države od kojih 50. 000 000 stanovnika… Malo li je?
Možda da se malo potrudimo i potražimo? Možda su naši strip – heroji oko nas? Imamo Bakira I koji je bosanski princ. Čova bi mogao biti Batman, jer ima četvrtastu bradu, Betmenov zaštitni znak. Mile bi mogao biti… Hm, mislim da ne bi mogao biti ništa osim predsjednika Republike Srpske ili član predsjedništva BiH. Mogao bi biti heroj jer je s jako malo riječi ubijedio narod da ga ne bi bilo bez njega. Malo li je…?
Mada… Imamo mi i reinkarnacije strip junaka. Recimo, posljednje izdanje Seida Memića – Vajte je čista reinkarnacija Blekovog druga, profesora Okultisa. Ako mi ne vjerujete, pronađite mu novu pjesmu na Youtube i uvjerite se.
Ili, recimo, Ramiz Salkić. Mogao bi komotno biti starovjeka inkarnacija božanstava čiji su kipovi dignuti na Uskršnjim otočkim ostrvima.
Eto, vidite. Ne mora čovjek biti InterNet zvijezda da bi bio heroj. Heroja ima i danas, samo ih više ne umijemo prepoznati…