Humovanja Veselina Gatala: HAJMO I' PREPAST

Ne zna čovjek šta je gore kad mu kažu. Biće rata ili neće biti rata. Pogotovo kad vam na Tv kažu „Neće biti rata“. To su govorili i onomad. Odmah mi na pamet padne Goran Milić dok je vodio Yutel, valjda za Amerikance. Vrli novinar je prešutio prvu smrt u ratu, ubijenje Ilije Gardovića. Prešutio je i odakle je došao metak koji je ubio dvije djevojke pokraj Miljacke. Tad mu se to, valjda, isplatilo. Prešutiš dio istine i učiniš to istine što je izrekneš gorim od laži.

Pa kažu „Neće biti rata“. Ja im vjerujem, iako znam da lažu kad zinu. Istina koju izreknu jeste istina, ali ne zbog toga što su je izrekli već zbog drugog.

1. Banke. Rat započinje da bi novac promijenio vlasnike. Hypo, Reifeisen, San Paolo, mema više Hercegovačke banke. Zbog makinacija i pronevjera? Pa dobro, ko je suđen zbog kriminala u toj banci? Koliko znam, ni(t)ko. Sjećam se da je lagani vjetar nosio novce Mostarom kad je banka silom rasturena od strane IFORA koji je sjajno poslužio gospodarima svijeta. Svijet čuva svoje (naše) krave muzare. Treba vreće novca nositi vanka sveke hefte, sedmice i tjedna. Neće dati da im zakolju zlatnu koku radi malo juhice koju oni, velike gazde,ne bi kusali.

2. Oni koji nekad nisu imali šta izgubiti, psihičko ljudsko dno, robijaši, nakupci, probisvjeti, imaju šta da izgube. A takvi počinju rat i na kraju, kad kvalitetno opljačkaju svoje sljedbenike, potpišu mirovne ugovore i nastave pljačku. Ne bi da ostanu bez svojih „zasluga“ i privilegija koje im je njihov narod dao pošto su taj isti narod nakon pljačke nastavio pljačkati. Ne bi da ostanu bez 10 000 maruna plate i bifteka za 4 KM.

3. Samo jedan od vođa je dovoljno glup da pozove svoje sljedbenike da napuste poslove i dođu njemu „na čanak“. Misli, valjda, da više vole njega nego privilegije i novac koji im pritiče i kojim hrane svoje familije.

4. Nije ovo 1991 pa da vojno sposobni vjeruju u ratove iz američkih filmova. Nema onih koji će se namazati maskirnim bojama i paradirati gradom. Ili, ne dao Bog, ići na kakav front. Sad znaju da se u ratu i gine, i to nimalo poetično, bez usporenog snimka i muzike u pozadini. Neki su, doduše, rijetki, dobili tuđe stanove i poslove, ali ovaj put se to ne bi desilo. Znaju svi da se na kraju „podvuče crta“. A oni stariji, njima ne pada na pamet za umru za majmune za koje su glasali i glasovali? Zašto? Pa zato što ih poznaju. Nekad nisu znali ni kakvi su ni šta su. Sad znaju svoje lidere i znaju da nisu vrijedni ubijanja. A i neće dobiti tuđe stanove. Moraju uzeti doživotne kredite da bi ih kupili i neće biti njihovi dok se ne približe smrtnom času.

Ima toga još. Ne kažem, ima fukare koja bi ratovala i koja se nečemu od tog rata nada, ali rat ionako nije završen. Znači, traje. Ne može se zaratiti dok rat traje. Smrtonosne tipkovnice i tastature se užare uveče, kad se dijaspora vrati sa čišćenja njemačkih klozeta i skinu ih sa proizvodne trake. Tu ratuju Srbi, hrvati, Bošnjaci (do 1993 i Holiday Inna – Muslimani). Lete pixeli, teku gigabajti poput krvi onih ratnih godina. Ima ranjenih, ali sujeta i ega. Pri tom moraju paziti da ni direktno i izravno ne zaprijete nekome, jer će policija doći po njih pa neće moći u švedskom ili norveškom zatvoru da nastave svoj pravedni, nekada i sveti rat…