Humovanja Veselina Gatala: Frizura čini čovjeka

Jedna od najtežih kazni u srednjem vijeku bila je brijanje i šišanje. Najteža djela poput nepoštovanja vjere ili zakona kažnjavana su brijanjem brade i brkova. Ta bi kazna muškarcima padala poput najvećeg poniženja, poput gubitka muškosti. Odsijecanje ruke, bičevanje, bacanje u tamnice, kamenovanje, vješanje – sve bi to bila mala maca prema odsijecanju brade. Bez brade muškarac ne bi više bio muškarac, bez kose žena ne bi bila više žena. Da, preljubnice bi se kažnjavale odsijecanjem kose. Ta praksa odsijecanja kose opstala je do nedavno; tako su se kažnjavale saradnice okupatora u Drugom svjetskom ratu. Kako god, nismo suviše evoluirali u zadnjih nekoliko milenija.

Pošto sam potomak ljudi iz tih vremena, nisam se volio šišati. Duga kosa bila bi praktična – u školi se ispod nje moglo i zadrijemati. U mašinskoj školi (sada strojarskoj) obično bih spavao na časovima rahmetli Hasana Pope. On nije predavao gradivo, rahmet mu duši, samo bi dao nekome da čita lekciju koja je bila na redu. Dvojka je koštala kojih 100 njemačkih maraka, pa je to ionako bilo svejedno. Ja sam imao petice kod njega, ali to nije ova priča. Međutim, u trenucima kad je bio raspoložen, rekao bi: „Gatalo međedeee… Stari ti gospodin čovjek, a vidi tebeee…“ Jeo bi u učionici, a u nedostatku maramica, prste bi obrisao o kosu nekoga od nas. O Sudinu kosu, najčešće. Bila je plava i ličila je na maramicu. Suad bi to otrpio. O moju kosu nije nikad, valjda mu se učinila prljavom. Ili je znao da ću ga ugristi ako pokuša.

Po frizurama smo se i razlikovali. Kad bih, po sili moranja, otišao po dnevnik, to su bile muke. U nekim razredima bili su mahom pankeri poput Koke Pankera, mahom iz Rodoča i Jasenice. Kad bi moja čupava glava provirila kroz vrata pankerskog razreda, začulo bi se: „Ua hipik!!!“ i prema meni bi poletjele sveske, olovke i ostali školski pribor, sve dok profesorica ne bi smirila razred, a ja šmugnuo s dnevnikom.

Uzgred, kurirka zvana „Romantika“ nije mi htjela dati dnevnik više puta. Nije vjerovala da sam, onako kosmat i odrpan, bio predsjednik razreda i neko kome bi se mogao povjeriti tako važan dokument težak par kila… Kao da sam ja htio biti predsjednik razreda, ti jarca!

Eto, odoh u prošlost umjesto da se držim prošlosti i sadašnjosti.

U bliskoj nam prošlosti desio se još jedan američki igrokaz pod nazivom „oslobađanje Sirije“. Na svu sreću, nije bilo puno mrtvih. Nisu morali proglasiti Siriju oružjem za masovno uništenje, kao onomadne Irak. Džihadisti… Pardon, demokrati, jednostavno su ušli u Damask, počeli pucati u zrak i vikati: „Allah uekber!“, onako, demokratski.

Vođa džihadista, kosmat i sa raščupanom bradom, govorio je nešto sa podignutim prstom. A onda je odlučio, skupa s Amerikom i ostatkom „slobodnog svijeta“, da bude suživotan i demokrata.

Tada je nastupila ključna promjena. Našle su se škare, makazice, češalj i ostali demokratski pribor. Džihadistu su zasjeli u stolicu sa konjićem i latili se posla. Bilo je kose i brade – mislim, jastuk da se napuni. Sijevale su škare, cičale su makaze, i brijač je imao posla. Pojavili su se bucmasti obraščići i štucovana brada osloboditelja, pojavile su se vesele okice ispod nekada čupavih obrva…

Vidite kako su kosa i brada bitne. Čine razliku između vjerskog fanatika i građanina koji se zalaže za demokratsku, suverenu, jedinstvenu i nedjeljivu Siriju.