Humovanja Veselina Gatala: Fontanita

E baš neću o ovodanskom suđenju Miloradu Dodiku, o Federaciji i Republici Miloradovoj, o onom zlosretnom Šmitu i Zelenskom o Trupu i Musku, Titu i Gorbačovu... Popeli su mi se više na… kičmu. Hajmo malo o onom važnom što bijaše davno, „prikodavno“ što bi reka did Jure iz… Aj, nemojmo ga locirat.

Ne morate mi vjerovati na riječ, ali i ja sam nekad bio mlad. I Kondor je bio mlad. I živ. Rekao bi „Cijenjeni gospodine Gatalo, da li ću preći granice pristojnosti ako vas upitam imate li koju tisućicu dinara za mene?“ Ja bih, iako sam znao da će on i ekipa to da popiju, rekao „Je li za čvrsto gorivo…?“. Tona bi sa smiješkom, klimnuo glavom. Kad bi dobio novac, rekao bi „Blagodarim Gospodine Gatalo. Rukoljubim!“ i odjurio u granap kod Oskara koji je radio cijeli dan po tečno a ne čvrsto gorivo (čitaj hranu), išao bi po „Enciam“. To bi bila najjeftinija rakija u to doba… Nikad niko nije saznao od čega su je pravili…

U Mašinskoj smo svi pili. Neki manje – neki više. Ja sam pio puno. Iskreno, alkohol mi nije bio drag. Eksirao bih po pola litra – litar votke, mahom da impresioniram curice. A onda bih, naravno, povraćao. Tanja bi mi držala čelo i plakala a ja bih rigao sve u šesnaest… Skontao sam da nikad neću postati kvalitetan pijanac tipa Sidran… On je bio živi dokaz da pijan čovjek ne može napisati puno toga suvislog. Bar dok je bio živ…

Gdje stadoh? Aha. Tona Kondor je napisao priču od poviše stranica u kojoj su sve riječi počinjale sa „P“. Nije sačuvano. Ali, znam da je jedan od likova bio naš školski drug, Savo P. Sjećam se malo, odlomaka… „Pipničar Pero prizva petnaestogodišnjeg Puhala: Petnaestogodišnji Puhalo, priđi Peri, prisuh pivo pogreškom pa primakni posudu pa popij. Petnaestogodišnji Puhalo posluša pipničara Peru pa približi poveliku posudu…“ I sve u tom stilu, ali je priča imala glavu i rep, i sadržaj i poruku.

Kondor i ekipa su imali i muzičko-glazbeni sastav. Zvali su se „Fontanita“. Zašto? Pa, skupili bi se na fontani na ulasku u Stari Grad i krenuli u svoj pijano – pohod. Svirali su koješta, onako pijani. I, da znate, nisu loše svirali. Kondor je loše pjevao, ali je imao sjajne tekstove. „Mogu popit litara 100 ali ko će platit to“. Jes’ da je ona fina al’ u kosi joj dvakila slina“ ili udarna stvar „Fontanita“.
Bili su dobri, da se zna. Bolji od, recimo, EKV. Ne vjerujete? E, pa, čujte sad. Khm…

Bio sam na koncertu EKV u Mostaru. Alternativna scena Doma Kulture. To je trebala biti crkva, ali je postala dom kulture. Sad je to Kosača. Predgrupa je, vrag će ga znati kako, bila glavom, Kondorom, Brkom, Dovlom i još jednim, „Fontanita“. Kondor se obukao kao Beduin, slično stajlingu Jasera Arafata. I… Bili su tako dobri da se malo ko ili tko sjeća koncerta EKV. Bili su tako dobri i originalni, ludi, moćni, duhoviti, da smo ih natjerali da sviraju i nakon odlaska pigmeja iz EKV…

Tako su počinjale karijere, i one kratke. Organizatori su zakazali datum, vrijeme, za nastup Fontanite. I dođe taj dan i to veče nakon koje je RNR trebao krenuti u sasma drugom pravcu. Dođosmo i mi svi, napunismo salu od zida do zida, jače nego kad je svirala EKV. I čekasmo kojih 15 minuta, kao što je i red kad nastupaju zvijezde.

Čudili smo se što se glazbenici i muzičari (tad nismo znali da smo neprijatelji i da pričamo različitim jezicima) ne uštimavaju. A onda se pojavio Kondor. Bez beduinske odjeće. I to poprilično trijezan! Tad sam shvatio da nas, ipak, ne prezire. Da nas, obične smrtnike, itekako poštuje. Hm, zaboravih vam reći da je Brka bio bubnjar. I da su svi iz benda već podugo mrtvi, što od rata što od alkohola.

Elem, Kondor je izašao, tužno ozbiljan i rekao: „Žao nam je… Nećemo moći održati koncert. Brki došli gosti…“.