Humovanja Veselina Gatala: Društvena mrežarina

Čovjek ne mora biti u pravu da bi rekao šta misli. To rekoh davno i držim se toga. Bar nastojim da ne osudim mišljenje ako mi se ne sviđa, barem ne bez argumenata.

Ipak, uvođenjem novog zakona o verbalnom deliktu, moram se korigovati. Čovjek, dakle, ne bi smio reći šta misli čak ni ako je u pravu, ako mu je stalo do vlastite sigurnosti i prividne slobode koju uživa.

Dovoljno je da se moćnijem od vas ne sviđa ono što ste rekli pa da vam sud koji je (bar kod nas) na strani moćnog odredi kaznu koju ne možete platiti.

Pošto ne možete platiti, idete u zatvor. Ili još gore, oduzmu vam kuću ili stan na ime duga povrijeđenom, iznenađenom, uvrijeđenom, prodaju to sudskom službeniku za sitan iznos koji morate platiti… a vi i vaši postajete beskućnici.

To se dogodilo porodici iz Drežnice nedavno, nije bilo zakona o verbalnom deliktu, samo već postojećeg bezakonja i otimačine. Stan im je sud oduzeo zato što može i prodao ga nekom ko radi u sudu. Nisu bili naoružani, a i da jesu, sistem je naoružaniji.

Ljudi vole masu. Utope se u njoj i hrabro uzvikuju ono što misle. Misle da će ih masa zaštititi od posljedica i moćnih. Neće. Moćni se nikad ne obračunavaju s masom, obraćunavaju se s jednim po jednim.

Sa sindikatima se, recimo, obračunavaju kupujući ili pritiskajući vođe sindikata. Nekad su pametniji pa im na čelu postave svoje ljude. A masa… Puno ljudi bez artikulacije i ideje, kao stado koje obično vode političari koji će kasnije naplatiti njihovo nezadovoljstvo.

Evo, recimo, koncert Dine Merlina u Beogradu. Masa se podigla, ali ona koja se nije sjetila da je Dino pjevao i „krilao“ rukama u tom istom Beogradu i prije, kad Aleksandar Vučić nije bio na vlasti. Ali, eto, skupljani su potpisi i pitala se vlast šta Dino i njegov navrhglavni presadak rade u Areni. Ili protesti protiv nasilja? Pa, Beograd je nekad bio poprište ozbiljnih gangsterskih sukoba, ali se nije demonstriralo po ulicama.

Čuj protesti protiv nasilja… I to „kao takvog“ (!?). Nasilja gdje? U Ruandi? U Jemenu? Nasilje je širok pojam. Nije TV Pink izazvao nasilje. Imate stotinu programa, ne morate gledati Pink. Ako nećete da djeca gledaju Pink, blokirajte im kanal.

Ni Milomira Marića ne moraju gledati ako neće. Nije Željko Mitrović, vlasnik Pinka, ništa gori od proizvođača sjekira. Sjekiru imam, ne mislim njome ubiti nikoga. Imam i nož. Ne bih krivio proizvođača noževa za ubistva počinjena nožem. Protesti protiv noževa još nisu održani.

Od stvarnosti ljudi bježe u masu ili u samoću društvenih mreža. Moćne boli to široko polje slobode govora. Zato bi uveli sankcije i ograničenja. Izgovori su razni. Poticanje na nasilje, govor mržnje, neprimjeren sadržaj… Ima i toga, ali je moćnima najlakše svima na društvenim mrežama priprijetiti a one koji javno iznesu mišljenje čak i u cybersvemiru, opaliti kaznu koju ne može platiti. I, ako je moguće, učiniti ga obespravljenijim nego što je bio.

Društvenim mrežama već odavno kruži opasan virus slobode govora. Ni američka vlast ne zna šta da radi s tom bolesti a kamo li naša, neuka i nesposobna. Kako spriječiti nekoga da kaže kako je diploma političara kupljena? Kako spriječiti da neko kaže kako je političar dijelio državne pare rodbini i prijateljima?

Teško… Ali, mora se priznati da se trude i da im sve bolje ide.

Kako Meša jednom reče, vucima je sloboda data a janjadi neka je Bog na pomoći.