Ima kod nas prezimena za promijenit. Čovjeka koji se zove „Sprčić“, recimo, natjera da promijeni prezime. Hm, Nino i ja smo pričali o tome i zaključili da je to prezime za na majicu otisnuti i s ponosom nositi.
Doduše, tad smo bili mlađi. Ivica i ja smo preko studentskog radili sa čovjekom koji se prezivao „Šupčev“. Zvali su ga Š…
Hm, zvali su ga kako su ga zvali. Šerif Konjević je čovjek za kojeg Nazif Gljiva kaže da ima američko ime a konjsko prezime. Ima tako prezimena kao Kurčubić, Ubiparip, Koljibabić…
Ferdinand je, recimo, Konjoslav. Gavrilo je, birvaktile, ubio Konjoslava… Trčalo, Kasalo, Brekalo, Vikalo, Hakalović, Šukalo, Budalić, Buha, Šupljeglav, Glavić, Puzić, Sljepčević, Gluhović … Ima toga da te glava zaboli. I da, Gatalo.
Ali hajde, ima jedan pisac koji se tako zove pa smo se navikli.
Niste slušali poemu „Ćeraćemo se još“ od Matije Bečkovića? Ako niste, poslušajte obavezno i obvezatno. Petar Božović je recituje božanstveno. Ima glagol „ćerati“, osnovu iskorištenu za više prezimena. Ćerović, Ćeranić, Ćerić, Ćerović, Ćerađija, Ćero, Poćerović, Ćeronja…
Ćeranje je neuništivo. Kad nema „drugog“ da vas „ćera“, ćeraće vas vaši rođeni. Jer, ćeranje je, kako rekoh, neuništivo.
Evo, recimo, povratniku zapale kola i dođe Velibor Milivojević i još jedan da mu izraze sućut. Ne oglašavaju se plaho, ali eto, došli su da malo utješe povratnika, kao da mu je auto koji mu je nasušan zapalio neko iz „Renaulta“, Valkswagena“ ili „Forda“ ko mrzi Opele pa eto, zapalili auto srpskog povratnika.
Kao da mu i bez njih dva nije dosta jada, Ni poštene vijesti na TV, kao i obično kad se Srbima nanese šteta.
Ali, vratimo se ćaranju…
Iskreno, da nije ove međunarodne zajednice, ove vaše vlastite hadžije i feudalci bi vas ćerali gore nego tuđi.
Lakše bi vam bilo da Srbi naplaćuju parking protivzakonito, pa da im opsujete mater četničku, zar ne? Zar ne bi bilo ljepše da vam Srbi ili Austrougari uzurpiraju zajedničke prostore i proglašavaju ih gradskim pa se „tale“ sa građevinskom mafijom preko vaših leđa.. Pa im fino složite mater austrougarsko – četničku.
Donekle se boje te međunarodne zajednice, pa vam bubrezi još nisu postali državno, županijsko ili gradsko vlasništvo.
Moj Akkela i ja smo zadnji pas i pseći čovjek „poćerani“ sa igrališta u „Eksperimentu“. Na školu su stavili natpis „Zabranjeno za pse“.
Jedan nas je htio „oćerati“ pokazavši natpis. Ja mu rekoh da sam Srbin i ne znam latinicu. Onda je rekao da je prekrižena slika psa a ja mu rekoh da više liči na konja. Ne on, slika psa.
Pa, pošto smo ostali sami Aki i ja, pokupili smo se i mi. A to je bilo jedino mjesto gdje je moj Aki mogao malo da potrči.
Aki, Vanda i ja smo se pokupili i otišli, onako oćerani, na selo. Postali smo seljaci a psi su postali slobodni psi. Onda su sa igrališta „poćerali“ i djecu, dali nekome prostor školskog igrališta a nastavnicima dali dio igrališta za njima besplatan parking. Valjda je to bio dio „tala“ radi lakšeg „ćeranja“ pasa i dječurlije.
U zadnje vrijeme se stanari žale na noćnu buku, pa bi i oni mogli da podlegnu „ćeranju“.
Predsjednik susjednog entiteta misli da može „oćerati“ svakog ko mu se ne sviđa, vanka iz entiteta. Zabraniti mu da govori šta mu se ne sviđa i tako to. I mogao bi, da nema nekoga ko se zove „međunarodna zajednica“ koja je trula i truhla ali nekako uspijeva da nam ne privatiziraju balkone…
Hm, ako niste, pogledajte i poslušajte Bećkovićevu poemu o ‘ćeranju’…