Humovanja Veselina Gatala: Biti lijepi čovjek
To znači da ste bili jedan lijepi čovjek…
Reče Bukovski, pokoj mu grešnoj duši, parafraziram: „ako počnu govoriti sve najbolje o vama, garant ste umrli“. Jedno drugo piskaralo, Ernest Hemingway, taj je u Drugom svijetskom ubio preko 80 Nijemaca, ratnih zarobljenika, ljudi koji se nisu mogli braniti, pa o Ernestu H. kao mrcu ništa loše ne čujemo. Kad je sebe ubio, to je bilo tragično.
Za žene i djecu tih preko 80 (slovima osamdeset) Nijemaca koje je pobio a koji su mogli nastaviti život kao i drugi nacisti u Njemačkoj, ništa. Njihove žene i djeca nisu imali pravo glasa ni medij koji bi proglasio velikog pisca masovnim ubicom. Hm, je li crkva u kojoj je kršten imala petlju da ga ekskomunicira jer je počinio grijeh nad grijesima, oduzeo sebi život? Koliko znam, nije.
Kod mrtvih se skala hvale proteže od dobrog do najboljeg. Lošeg i osrednjeg nema. Ne kažu mu na sahrani, ukopu, dženazi, da je sve što ima ostavljao u sportskoj kladionici, lokao kao smuk ili se drogirao, izgladnjivao i tukao ženu i djecu, ponašao se prema nepoznatima siledžijski… Nema. Postane od dobrog do najboljeg tog časa kad se čuje da je mrtav.
Hm, i kad počinite neko golemo zlo, negdje će o vama nakon smrti pričati lijepo. Možda će ovi što su pobili Ruse na koncertu postati mučenici kad negdje u Sibiru sklope smrznute okice?
Baš se pitam je li ISIL učinio to za Ukrajinu, da im to ovi nadoknade američkim novcem ili da im Zelenski to uzvrati uštekanim parama ili ratnom uslugom negdje drugdje? Čovjek koji uporno odbija da se odrekne nacizma u svojim redovima iz straha da mu vojska ne nestane i učinio bi nešto takvo…
Skrenuh s teme. Elem, o mrtvima sve najbolje.
Ako je neko bio zločest i naopak, mučio i sebe i druge svojom pojavom na zemlji, za njega kažu da je bio dobar čovjek. „Dobar čovjek“ ne znači ništa. Ama baš ništa. Mogao je biti loš kao negativac u filmovima Sergia Leonea. Kraljica Engleske je nakon smrti postala dobra žena, recimo…
Ako kažu „Bio je fini čovjek“ to znači da je bio manje – više normalan, ni po čemu neobičan. Što reče jedna žena koja je radila u SFOR-u u autobusu tog istog SFOR-a „Nije je (ženu) tuk’o i sve je pare u kuću dav’o“. To je, po njenoj definiciji, bio opis dobrog muža i idealnog muškarca. Čak i kad bi je izmlatio do te mjere da mora na posao nositi one ogromne „Dior“ sunčane cvikere, neke bi rekle „Ma dobar je on, samo kad popije ne zna za se…“. Ali, to ulazi u domen štokholmskog sindroma i dublje.
Kad kažu „Bio je gospodin čovjek“. To znači da bi ponekad obukao odijelo ili nosio poštarsku, šofersku ili neku drugu iniformu. Nije dao da mu psuju i da ga previše pelješe kako to već kod nas umiju država i ostatak svijeta.
Ali, kad za vas kažu „bio je to jedan lijepi čovjek“, to je već nešto. Ja, recimo, to ni da umrem jedno osam puta, ne bih postigao. Ne znači to da je pokojnik bio lijep, može biti krivog nosa, niskog čela, klempavih ušiju, vas „herav“ i bezobličan. Sa tjelesnom ljepotom ta kvalifikacija nema ništa. To znači da ste za života bili nenametljivi, skromni, vrijedni, puni poštovanja prema svojima i drugima, da ste se ljubazno odnosili prema nepoznatima i poznatima, da ste često za druge imali lijepu riječ… To znači da ne biste učinili nažao nikome, da ste bili spremni pomoći osmijehom ako ne nečim drugim. Da ste ispravljali nepravdu gdje god biste je vidjeli.
To znači da ste bili jedan lijepi čovjek.
