Hoće li BiH doživjeti potpuni kolaps: Donosimo vam nekoliko glavnih razloga koji bi mogli dovesti do toga

Napomena redakcije:

Matej Živković donedavni je čelnik Agencije za vrijednosne papire Federacije BiH. Opasni kriminalci su ga pokušali ubiti jer je bio ključni svjedok u jednom predmetu gospodarskog kriminala. Nisu uspjeli, srećom. Preživio je i nastavlja biti povremeni kolumnist portala Bild.ba što je bio i prije nesretnog atentata.

Službena državna politika u BiH, ako takva uopće postoji, nije mu pružila nikakvu protekciju. Hrvatska politika u BiH ponijela se jednako loše prema njemu. Ako ne i gore. Napustio je BiH ali javno i intelektualno nastavlja djelovati kroz medijsku pristunost.

U nastavku njegova analiza društveno-političko-ekonomskog stanja u BiH koju je napisao za naš portal.

Zašto propada BiH?

BiH je po cijelom nizu parametara nefunkcionalna država i propalo društvo, o čemu svjedočim vlastitim umalo tragičnim životnim primjerom. Kao takva, cijeloj regiji prijeti vlastitim kolapsom te posljedično regionalnom nesigurnošću. Kako je do toga, došlo imajući na umu izravni međunarodni politički i društveni intervencionizam, ali nadasve međunarodnu ekonomsku pomoć koja, po glavi stanovnika i vremenski prilagođena, prevazilazi onu datu Europi nakon drugog svjetskog rata tzv. Marshallovim planom.

Za opći društveni, politički i ekonomski rast i napredak nužno je ostvariti konsenzus društvenih, dakle primarno političkih i ekonomskih elita oko društvenog i ekonomskog razvoja određenog društva smatra Stefan Dercon bivši glavni ekonomsist DFID, britanske agencije za međunarodnu pomoć. On u svojoj knjizi Klađenje na razvoj (Gambling on Development) analizira brojna problematična i postkonfliktna društva jasno distancirajući ona u kojima je taj konsenzus postignut u odnosu na ona u kojima nije, mjereći i bilježeći tu razliku različitom razinom rasta BDP-a ali i razlikom u brojnim socijalnim parametrima poput zdravstvene skrbi, mortaliteta, stupnja siromaštva isl.

Dakle, jedan od razloga zaostajanja, te izostanka konvergencije BiH sa drugim europskim društvima, i onima iz okruženja, te konačno suštinskog kolapsa društva jeste nedostatak suglasnosti, odnosno konsenzusa elita oko gospodarskog rasta koji u cjelokupnom postkonfliktnom razdoblju ostaje nedostatno ostvaren uz kraća zanemariva reformska intermezza.

Iz navedenog razloga je međunarodna zajednica raznim političkim intervencijama pokušavala promijeniti elite ne bi li pronašla one sklone kompromisu, koje će jamčiti konsenzus. U međuvremenu, aktualne elite su zaposjedale mlade, nedorasle, tranzicijske institucije, te se bogatile što na račun međunarodne pomoći, što ekstrahirajući domaće resurse, a što koristeći državu kao poligon za brojne oblike međunarodnog kriminala, ali i prostor za pranje kriminalom stečenog novca.

Unatoč kolapsu društva, zemlju na površini u ekonomskom i socijalnom smislu, drže upravo međunarodna pomoć, zatim dotok kriminalom stečenog novca, visoka razina doznaka od isljeništva, te konačno ponešto crony kapitalisma, odnosno poslovnih aktivnosti duboko naslonjenih na benefite od države. U tom smislu, iako su ratni sukobi iselili zemlju, i to njezin najproduktivniji ekonomsko-demografski element, upravo isljeništvo slanjem novca srodnicima u zemlji čuva socijalni mir. Drugi aspekt kojim se zemlja u socijalnom smislu drži iznad vode je međunarodna pomoć koja se daje gotovo bezuvjetno, obzirom da se ne ispunjavaju niti minimalni standardi koje inozemni donatori postavljaju kao uvjet za grantove i kredite.

Krediti se ne servisiraju nego uglavnom reprogramiraju ili vraćaju podizanjem novih. Ekonomski rast je stohastičan i rezultat ad hoc okolnosti, a ne proaktivnih makroekonomskih politika. Konačno zemlja je, kako recentni primjeri pokazuju, postala bastion za pranje novca kroz nekretninska ulaganja ali i na druge načine.

Jedan od bitnih razloga koji su doveli BiH do statusa propalog društva je činjenica da država ne posjeduje funkcionalne institucije koje bi bile jamac provedbe zakona i jednakih pravila igre. Umjesto toga ona ima obilježja koje Pritchett, Woolcock i Andrews u svojoj knjizi Izgradnja kapaciteta države (Building State Capacity) nazivaju sistemskom izomorfnom mimikrijom.

Termin se odnosi na pojavu kada određeni prostor ima prihvaćene i usvojene sve vanjske pojavne forme i strukture funkcionalne države ili organizacije samo kako bi kamuflirao ustrajni nedostatak suštinske funkionalnosti.

Treba imati na umu, kako je nestabilnost, nepostojanje jasne pravne države i predvidivih pravila ponašanja u nekim zemljama rezultirala pojavom radikalnih režima što vrlo jezgrovito objašnjava Aisha Ahmad u svojoj višestruko nagrađivanoj knjizi Jihad & Co.: Black Markets and Islamist Power. Naime, nepostojanje jasnih pravila igre odvlači potporu opće javnosti onim akterima koji mogu zajamčiti predvidivost bilo kakvih pa makar i najrigidnijih pravila. Na taj način u svojim sredinama poluge vlasti preuzimali su radikalni režimi poput talibana, Al Shabaab-a ili IS-a.






Evo što bi trebalo promijeniti

Moguća suglasnost elita kao nužna preduvjet ekonomskog rasta i društvenog prosperiteta treba generirati slijedeće pretpostavke za održivi napredak BiH.

Prvo je funkcionalan porezni sustav koji prikuplja resurse od građana i firmi kako bi država financirala razvoj kroz pružanje javnih usluga. Iako porezni sustav sam po sebi ne podrzumijeva i više javne odgovornosti, ipak je nužan makar ne i dovoljan uvjet, za fiskalni društveni ugovor po kojem više poreza podrazumijeva više javne odgovornosti izabranih dužnosnika, ali i više javnih usluga.

Kada ovu tezu kontekstualiziramo u BiH prilike, na um pada nedavno objavljena informacija u pojedinim ne samo bh nego i regionalnim medijima. Naime ne ulazeći u vjerodostojnost informacije objavljeno je kako je voditelj jedne državne agencije „težak“ 5o milijuna km (25 milijuna eura). Nije teško izračunati da svojim primanjima uz pokriće redovitih troškova nije mogao dobaciti do imovine više od desetine ovog iznosa, iako je i to prenategnuto. Ostaje da je cca 45 milijuna vjerojatno stečeno „drugim aktivnostima“.

Nadalje, obično se računa kako je provizija za „druge aktivnosti“ nekih 10% od njihove ukupne vrijednosti, što manjak od mogućih utaja diže na 450 milijuna KM. Nebrojeno je uposlenih u toj instituciji, stotine drugih i sličnih institucija koje vode pojedinci sličnih profesionalnih navika i moralnih standarda. Pa tko se voli igrati brojkama neka izvoli.

Drugi, država mora unaprijediti efikasnosti vlastite ekonomije, ali i predvidivost budućeg ekonomskog i društvenog razvoja. U BiH ne postoji suglasnost društvenih quasi elita niti o tome žele li BiH kao državni okvir, niti oko toga ako žele kakav okvir žele itd. Sljedstveno, nije jasno niti u kakvom će stanju BiH u pravnom i ekonomskom smislu ujutro osvanuti. Valja međutim istaknuti kako manjak konsenzusa oko vizije BiH ne proizlazi iz svjetonazorskih razlika njezinih elita, nego samo iz konflikta interesa u smislu koliki će feudalni atar pojedini zapasati sebi i svojima.

Suglasje se postiže ne generiranjem zajedničkog interesa, nego onda kada su granice uzajamnih interesa jasno razdijeljene.

Treće, država mora biti u stanju kontinuirano unapređivati investicijsku i poslovnu klimu kroz nadgradnju pravnog okvira, kao i primjenu zaštite vlasničkih prava ne bi li se osigurala izgradnja povjerenja na putu ka održivom rastu. Jedino pravilo u BiH je da nema pravila. Vlada potpuna arbitranost lišena svake odgovornosti, kako javne tako i zakonske.

Iz tog proizlazi da oni koji se žele legitimno baviti poslom moraju ili odvojiti sredstva za iznudu i mito ili naći drugi, uređeni državni prostor. Upravo je to razlogom zašto je BiH destinacija gotovo bez priliva inozemnog kapitala već cijeli niz godina. Oni koji su u prošlosti nasjeli na lijepu priču pa uložili, sada se odbijaju povući iz BiH snoseći pri tome gubitke zbog izostanka pravila igre i pravne države.

Bihevioralni ekonomisti ovakvu pristranost spram već propalog projekta zbog uloženog prethodnog napora zovu sinking cost fallacy odnosno zabluda troškovnog potonuća. Čini se kako iz istog razloga i ono što se kolokvijalno zove međunarodna zajednica uvijek i iznova koristi isti recept pokušavajući donijeti neke promjene u BiH.

Stanje u BiH je alarmantno: 'Ukoliko se radnje iz RS nastave moglo bi doći do raspuštanja države'

Ipak promjene na raznim razinama, od izvršne vlasti, preko sigurnosnih agencija do pravosuđa, odnosno tužiteljstava koje se kadkad i dogode i to kao rezultat pritiska izvana najčešće od strane inozemnih tužitelja i sigurnosnih agencija, suštinski u BiH samo znače kako jedan kriminalni klan zaposjeda i preuzima institucije od drugog, privremeno ili trajno poraženog. A još davno je izreka pogrešno pripisivana Einsteinu definirala kako je ponavljanje istog recepta u očekivanju drukčijih rezultata ludost.