Ekskluzivna analiza portala Bild.ba: Što se to, zapravo, jučer dogodilo u Crnoj Gori?

Ponajbolji bh. politolog Milan Sitarski, član stručnog tima Instituta za društveno-politička istraživanja (IDPI) iz Mostara ekskluzivno za Bild.ba analizira poraz Mila Đukanovića u Crnoj Gori.

Analizu Sitarskog prenosimo u cijelosti u nastavku:

Uvjerljivo najvažnija činjenica vezana uz predsjedničke izbore u Crnoj Gori je ta da je odlazeći predsjednik Milo Đukanović priznao poraz odmah po objavljivanju prvih, ali izrazito uvjerljivih izbornih rezultata. To u većini europskih zemalja ne bi bila značajna vijest, ali se mora imati u vidu da je Crna Gora do prije dvije i pol godine imala doslovno samo dvije smjene vlasti u svojoj povijesti koje nisu bile vezane uz ratne pobjede i poraze. Ona iz 1988. – 1989. godine bila je ishod sukoba unutar Saveza komunista Crne Gore, kada je stariju, dosljedno titoističku garnituru, unutarnjim sukobom u okviru jednopartijskog režima uz masovne demonstracije smijenila mlađa struja odana tada nastajućem diktatoru Srbije i budućem izazivaču krvavih ratova Slobodanu Miloševiću.

Sljedeća se je smjena vlasti odigrala 1997. – 1998. godine, u uvjetima formalno višestranačkog sustava, kad je sukobom unutar Demokratske partije socijalista, nasljednice Saveza komunista CG, struja Mila Đukanovića, shvativši da se Miloševićevom režimu ipak bliži kraj (što se i dogodilo nekoliko godina kasnije), svrgnula struju tvrdokornog nacional-neoboljševika Momira Bulatovića, svog suborca iz 1988. – 1989. Ta je smjena dovela Crnu Goru do ruba građanskog rata, jer je u uvjetima institucionalnog vakuuma Đukanović preuzeo MUP, pa Milošević nije imao hrabrosti intervenirati tadašnjom Vojskom SR Jugoslavije, ali je zaoštrenost odnosa dvaju aparata sile bila dramatična sve do Miloševićevog pada, uključujući i period rata SRJ protiv NATO saveza.

Đukanović je uspio ne samo politički i biološki nadživjeti i Miloševića i Bulatovića, već i provesti Crnu Goru kroz transformaciju SRJ u Državnu zajednicu Srbija i Crna Gora 2003., a 2006. godine joj i osigurati punu državnu neovisnost bez ispaljenog metka. To je jedinstven takav slučaj na teritoriju bivše Jugoslavije, između ostalog i uslijed blagovremenog uključenja EU-a u proces, te demokratskog karaktera vlasti u tadašnjoj Srbiji. Crna Gora je postala i kandidat za članstvo u EU, te punopravna članica NATO-a.

Unatoč svim ovim neporecivo briljantnim uspjesima, Đukanović je napravio dvije krucijalne greške. Jedna je pretvaranje, bolje reći zadržavanje Crne Gore u stadiju svojevrsne partijske države. To naravno nije jedinstven slučaj na Balkanu, ali je prilično razočaravajuće kad se odnosi na zemlju koja je u cijeloj regiji percipirana kao pionir europskih i atlantskih integracija, što nije promaklo ni relevantnim zapadnim centrima moći.

Druga mu je greška bila intenzivno uplitanje države u tradicionalni srpsko – crnogorski identitetski spor unutar građanstva Crne Gore pravoslavne vjeroispovijesti, i to baš na njegovom najosjetljivijem, vjerskom segmentu. Iniciranje novog Zakona o slobodi vjeroispovijesti, koji je podrazumijevao i državno vlasništvo nad vjerskim objektima, uključujući i one Srpske Pravoslavne Crkve, nije iritiralo samo nedvojbene nacionalne Srbe u Crnoj Gori, već i veliki dio nacionalnih Crnogoraca koji su vjernici te crkve, praktično sve građane koji dvoje o svom crnogorskom ili srpskom identitetu, pa i jedan dio načelno „građanski“ (u identitetskom smislu) opredijeljenih stanovnika Crne Gore i pripadnika nacionalnih manjina.

Time je izazvao vrlo masovan pokret protiv sebe, koji je okupljao i prilično brojne, premda do tad potpuno politički izolirane pristaše produbljenja srpskog utjecaja u Crnoj Gori, ali je njegova heterogenost ipak bila prevelika da bi Đukanoviću uspio pokušaj identifikacije cijelog tog pokreta sa srpskim ekspanzionizmom. To je rezultiralo gubitkom vlasti DPS-a sa saveznicima na parlamentarnim izborima 2020. godine, te posljednjim predsjedničkim izborima kojima je proces njegovog razvlaštenja gotovo doveden do kraja.

Period između predsjedničkih i parlamentarnih izbora protekao je u dinamičnom procesu profiliranja i diversifikacije pokreta koji je svrgnuo DPS. Pokazalo se da tvrda prosrpska struja personificirana u Andriji Mandiću, u cijelosti odana srbijanskom režimu Aleksandra Vučića, koji je u Srbiji u velikoj mjeri poništio stečevine postmiloševićevskog perioda, ipak nema dovoljno kapaciteta da preuzme vlast u Crnoj Gori. Neusporedivo se inkluzivnijom, a time i politički perspektivnijom pokazala kombinacija političkih snaga koje žele da Srbi i SPC u Crnoj Gori budu jednaki s ostalim nacionalnim i vjerskim zajednicama, a ne da budu „jednakiji“ od ostalih i da monopoliziraju identitet Crne Gore.

Najistaknutiji je predstavnik tih snaga svakako novoizabrani predsjednik Jakov Milatović, koji je zadobio ogromnu podršku građana u prvom, a pogotovo u drugom krugu izbora unatoč problemima s kandidaturom njegovog kolege iz pokreta „Europa sad“ Milojka Spajića, te formalnom razlazu s njihovim zajedničkim političkim mentorom, prvim premijerom Crne Gore koji nije iz DPS-a – Zdravkom Krivokapićem. Oba su ta čovjeka bili na pozornici tik uz njega u pobjedničkoj izbornoj noći.

Pored njih tu su bili i spomenuti Mandić, kao i premijer u tehničkom mandatu Dritan Abazović, zbog čije je pripadnosti albanskom narodu zbilja bilo teško cijeli pokret protiv Đukanovića podvesti pod „brand“ srpskog radikalizma. Na pozornici je bio i Aleksa Bečić, bivši predsjednik Skupštine Crne Gore, koji je uslijed sličnosti njihovih političkih programa i poruka vlastitom kandidaturom riskirao segmentaciju Milatovićevog biračkog tijela, ali mu se to očito nije previše zamjerilo, vjerojatno zato što je ipak izbjegnut jedini scenarij u kome je Đukanović mogao pobijediti – drugi krug u kome bi se suočio s radikalnim Mandićem.

Predsjednički izbori, naravno, nisu kraj burnog perioda tranzicije vlasti u Crnoj Gori. Vjerojatno u pokušaju da poveća sebi šanse na predsjedničkim izborima, Đukanović je pred sam kraj mandata raspustio Skupštinu Crne Gore, u kojoj, doduše, uslijed vrlo složenih odnosa među pobjednicima iz 2020. godine Abazovićeva vlada već nekoliko mjeseci ne uživa većinsku podršku. Za očekivati je da se rezultat sličan onome prvog kruga predsjedničkih izbora „preslika“ i na sastav nove Skupštine na parlamentarnim izborima 11. lipnja 2023. godine.

Na Jakovu Milatoviću je sad da obavljanjem zadobivene predsjedničke dužnosti u narednim mjesecima pokuša utjecati na ishod tih izbora ostvarenjem svojih pobjedničkih obećanja – da će biti predsjednik svih građana Crne Gore i povesti ih bržim putem ka EU. On mora uvjeriti pripadnike bošnjačkog, albanskog i hrvatskog naroda da je i njihov predsjednik, posebice zato što je jedan od uzroka ovako teškog Đukanovićevog poraza to što su mu Albanci i Bošnjaci, na čije je „sigurne“ glasove do sad uvijek računao, tu podršku sad uskratili. Inspiraciju za takav pristup može naći u postupku svog političkog mentora Zdravka Krivokapića, koji je poslije izbora 2020. godine, kad je oskrnavljena džamija u Pljevljima na sjeveru Crne Gore, skupa s tamošnjim islamskim i pravoslavnim svećenicima transparent s natpisom „Ne damo svetinje!“, korišten u dotadašnjim masovnim litijama, promptno prebacio s pravoslavne crkve na džamiju.

Ako bude išao tim putem, te naveo pripadnike spomenutih nacija da glasaju na parlamentarnim izborima, ne nužno za njegovu stranku „Europa sad“, već za vlastite nacionalne stranke, Milatović ima šanse ostvariti san koji se čini da sanja – Crnu Goru u kojoj će manje od polovice birača glasovati u zbroju za radikalno srpske i radikalno crnogorske identitetski „žestoke“ stranke, čiji će svi građani bez obzira na nacionalni i vjerski identitet biti svoji na svome, te koji će isti takvi biti i u Europskoj uniji, na članstvo u kojoj će moći računati u bliskoj budućnosti. Hoće li u tome uspjeti znat ćemo već u lipnju.