Brazil, Hrvatska, Neymar i jedan izgubljeni novčanik

Jednom mi je u Beču, na autobusnom kolodvoru Stadion Centar, pri dolasku iz Bratislave, u autobusu ostao novačnik. Okačio sam ga putujući tih satak vremena u onu mrežicu ispred sebe i tako je ostao tu. Sa svim dokumentima unutra.

Izašli smo iz busa kolega Drago i ja, bilo je hladno, zima, da me sada na živo kolju ne bih se mogao sjetiti ni datuma, ni godine, čak ni godišnjeg doba, ali se savršeno sjećam osjećaja zebnje koji me obuzeo. Student, bez novaca, s ruksakom na leđima i koferčićem, koji je pripadao izvjesnoj Sirijki Rami, bogatašici koja je zbog rata u Siriji s ocem liječnikom i ostatkom obitelji došla u Bratislavu, to što sam nosio kao kofer je njoj služilo kao kofer za šminku, kod mene je završio jer su se okolnosti tako potrefile, a pripomogao je jedan pristojni mladić, Bišćanin, danas Sarajlija s kojim nemam kontakta, tada Bratislavljanin, kako li se to već kaže, ali to je sada već d(r)uga priča, imao sam osjećaj da sam ostao bez svega.

Dragino lice crvenilo se, što od straha za moje dokumente, što od hladnog bečkog vjetra, onako kako se pubertetlije prvi put zacrvene kad shvate da njihovi roditelji shvaćaju da su oni počeli masturbirati. Jednom mom drugom prijatelju se i to dogodilo, ali to je stvarno priča koja zaslužuje poseban osvrt, uglavnom, Drago je bio crven i prvo što mi je u bunilu rekao: "Mogu ti ja dat para, imam ja para, ali šta ćeš s osobnom, kako ćeš se vratit kući".

To i je bilo pitanje svih pitanja. Kažem, ne sjećam se datuma, ne sjećam se godišnjeg doba osim što je bilo hladno, ali da me sad stisnete uza zid uz prijetnju da ću doživotno morati gledati Ivu Šulentić i Luku Bulića kako vode doček reprezentativaca na trgu, ja ne bih imao pojma je li bio studeni ili ožujak. Idući put sam se ponovno tako osjećao kad je Neymar zabio Hrvatskoj u produžecima. Hrabra, borbena i grčevita utakmica, mediji, analitičari, kladionice, Hrvatskoj nitko nije davao šansu, a Hrvatska se borila, ginula. U jednom trenutku netko je u kafiću - da u - kafiću - jer bh. Hrvati, napose Hercegovci, napose Širokobriježani, utakmice reprezentacije ne gledaju iz puke ljubavi prema nogometu, gledaju ih jer je to rijetka prilika da postanu integrativni faktor i na trenutak zaborave mučnu činjenicu da žive u drugoj državi. Netko je u kafiću povikao: jebote tko je ovdje Brazil.

I stvarno smo se dobro nosili. Neymar i njegovi mačići djelovali su zbunjeno poput one mačke koju su dan prije liferovali s novinske konferencije, nisu znali što ih je snašlo, znali su oni da je Modrić dobar, ali su znali i da nogomet nije i da, unatoč težnjama šeika koji stidljivo masturbiraju na Messija, nikada i neće biti individualan sport. Iznenadio ih je Juranović, donedavno praktično amater nogomeataš, a bogami i ostalih 9 Hrvata na terenu.

Kad je 1998. Hrvatska bila treća na World Cupu, ujna Monika kupila je bratu i meni dresove od Alena Bokšića i Davora Šukera. Susjed Tomo već je imao dres Zvone Bobana. Mi smo tada ustima grizli tops i glumili hrvatske reprezentativce kako grizu svoju medalju. Drama ispred kolodvora u Beču je trajala, most koji povezuje Beč i put prema Bratislavi izgledao je sablasno veliko i sablasno hladno, sve je odjednom postalo veliko, a ja sam postao tako mali, uz Dragu sam se osjećao još više snuždeno i prazno, a i činjenica da on od ovog kolodvora mora do Erdberga gdje ga čeka neki pravi Švabo koji će ga BlaBlaCrom prebaciti u Stuttgart nije mi ulijevala povjerenje.

Novci su uvijek motiv. Ja ih tada nisam imao. Katarski šeik ih je imao i zato je nagovorio Messija da na dodjeli pehara obuče ono, kako lijepo primijeti Darko Mršić, sranje iz sex shopa. Nisam imao novaca, ali ni osobne da se vratim prvo u Hrvatsku a potom kući. Konfuzija i tuga je trajala predugo, vječno, gotovo pa danima, osjećao sam se kao zarobljenik vlastitog tijela i uma, osjećao sam se kao da je propalo sve i da ću umrijeti. Panika. Koja je trajala podjednako dugo kao i vodstvo Brazila. I onda se odnekud ukazao isti taj autobus koji je do tada skladištio moj novčanik. Ukazao se, poput Mislava Oršića, i krenuo prema istom onom mostu odakle će kroz 10 minuta nastaviti do Bratislave. Drago i ja smo se sretno grlili i smijali se veselo jedan drugom zaključivši koliko smo glupi što nismo pretpostavili da je autobus koji nas je dovezao iz Bratislave prije par minuta isti onaj koji će se vraćati nazad za Bratislavu jer je to put od samo sat vremena i za pretpostaviti je da se isti autobus uskoro vraća, ali kada gubite od Brazila u produžecima ili kada vam je novčanik izgubljen u grotlu Beča onda vam logičke pretpostavke ne znače ništa.

Ostalo je još samo upitati vozača može li se uletjeti u autosbus i uzeti novčanik. "Ajde", rekao je odvažno kao da je on osobno gospodar mog života. Jadan, nije ni bio svjestan da je u tom trenu, donekle i bio. Kao što ni Petković nije svjestan što je uradio zabivši onaj gol za 1:1.

Ja sam mirno uzeo novčanik, ispozdravljao se sa Dragom uz opasku kako mi ni hrvatske ambasade ni njegova pozajmica neće trebati. "Dobro je, dodao je, ja imam sto eura, a 90 mi treba za put, nisam ti to htio reći maloprije da te skroz ne sjebem", rekao je uz veliki kez kakav mogu imati samo dobronamjerni ljudi koji vašu tragediju dijele s vama. Istinski. Kao što bh. Hrvati, a napose Hercegovci i širokobriježani, istinski dijele tragedije Hrvatske i suosjećaju s njima. Ne samo u nogometu. Ponekad, možda samo ponekad, i malo više nego što bi trebalo ili što netko očekuje od njih. Jebiga, mi drukčije ne znamo.