Bleiburg i tišina vlasti: Zašto politika marginalizira zločine nad Hrvatima?

Za stravični zločin nad hrvatskim narodom na Bleiburgu nitko nikada nije odgovarao i posve je jasno da nitko nikada neće ni odgovarati.

Vlasti okreću glavu i peru ruke od svega. Grle se i naslikavaju s Pupovcem po Jasenovcu i ostalim mjestima srpske mitomanije, a na stratišta hrvatskog naroda stide se doći. Kao da prešutno odobravaju taj stravični zločin nad hrvatskim vojnicima i civilima. Po njima je to opravdano. Svi zločini nad Hrvatima uvijek su u javnosti zabranjena tema i nikada se o njima ne govori s jednakim poštovanjem kao prema drugima.

Opravdavaju nekakve lažne Dane Europe i Dane pobjede nad fašizmom, a za temu pokolja nad hrvatskim narodom nema mjesta u javnom prostoru. Kao što to obično biva, imate likove poput Mile Kekina i Tomislava Tomaševića, koji govore kako su rat i povijesne rane stara gnjavaža na koju se ne treba vraćati, ili kad taj 'cool' tip Mile Kekin kaže: "Moji su pobijedili 1945.", onda je jasno kakvim se žoharima daje prostor u hrvatskoj javnosti.

O zločinu se šuti već desetljećima, a vrlo je vjerojatno da su, kako su redom umrli svjedoci tog vremena, kukavicama iz vlasti i potomcima UDBA-ša došli kao 'kec na desetku' kako bi se sve gurnulo pod tepih i zaboravilo. Ne treba zaboraviti ni agresiju na Vukovar 1991. godine kada je ista vojska s petokrakom na čelu počinila zločin nad hrvatskim narodom. Da, ista vojska s istom ideologijom pobila je Hrvate na Bleiburgu i ostalim stratištima, franjevce u Širokom Brijegu, ubijala hrvatske emigrante po zemljama Europe i svijeta, napadala i ubijala hrvatski narod u Vukovaru, Škabrnji i drugim mjestima...

Tko je kriv?

Odgovor na ovo vrlo kratko, ali komplicirano pitanje vjerojatno nikada nećemo dobiti. Vrijeme neumoljivo prolazi, a prolazi i dalje. Sve je manje živih svjedoka, sve je manje mogućnosti da se pravda u jednom trenutku dostigne.

Kroz godine je vršen izuzetno jak pritisak da se o zločinu nad Hrvatima uopće ne priča, i godinama je to bila zabranjena tema. Razumljivo je da je tako bilo u komunizmu, ali sada kada je lažna demokracija, pritisak se opet vraća. Pogotovo u Hrvatskoj, gdje vlast drže sinovi partijaša i udbaša, a isto tako glavnu riječ vode Pupovčevi ravnogoraši. Da je srbo-komunistički lobij u Hrvatskoj iznimno jak, jedan od dokaza normalnim ljudima može biti i činjenica da Andrej Plenković ugošćuje ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog u hrvatskom gradu Dubrovniku u društvu četničkog huškača i dokazanog mrzitelja svega hrvatskog Aleksandra Vučića, koji je igrom slučaja predsjednik Republike Srbije, dok legalno izabrani predsjednik Republike Hrvatske, na čijem teritoriju se događa spomenuti sastanak, nije pozvan. To je također jedan od skandala i dokaz pokušaja rušenja suverenosti Republike Hrvatske, za koju su toliki junaci kroz povijest položili svoj život.

Brojni sastanci pod zloglasnim nazivima 'Zapadni Balkan' i 'regija' dokaz su da je i dalje u nekim krugovima aktualna zloglasna jugoslavenska ideja i guranje hrvatskog naroda u zagrljaj destruktivnim asocijacijama koje su uvijek bile prijetnja nacionalnom identitetu i suverenosti hrvatskog naroda i države.

Nadnacionalne ideje i lažni 'friendly' savezi prijetnja su narodima i državama općenito. To su moderni ubojice identiteta i pokušaji da se svim ljudima uništi boja, miris i okus. Želja je da nas se učini anacionalnim idiotima koji nemaju vlastitu svijest i identitet. Već spomenuti grad Dubrovnik, u kojem se dogodio ovaj sastanak, prije 30-ak godina danonoćno je bombardiran i napadan iz svih smjerova, a vojska koja ga je napadala nosila je petokrake i kokarde na glavi. Jedan od onih koji su sve to odobravali i huškali na napad i pobunu protiv hrvatske države bio je i danas uglađeni gospodin i Plenkovićev dragi gost Aleksandar Vučić.

Tko to tjera Hrvatsku i sramotne hrvatske političare u zagrljaj četničkim huškačima? Tko to gura hrvatski narod u balkanske asocijacije?

Napomena: predsjednik Franjo Tuđman spominjao je prijetnju od tih balkanskih asocijacija, u koje se nasilno gura Republiku Hrvatsku. Znamo da su Hrvati od tog guranja u dvije Jugoslavije, državu SHS i razne balkanske saveze završavali u ropstvu iz kojeg su se morali krvlju čupati kroz brojne ratove i teška vremena.

Guranje u nasilni zagrljaj u kojem bi hrvatski narod ostajao bez daha i padao u nesvijest, a nakon toga bi se budio s teškom glavoboljom i bez slobode. Stoljeća bez slobode, toliki izgubljeni životi, toliko progona i ropstva u državama koje su polako, ali sigurno uništavale hrvatski nacionalni identitet i svim silama sprječavale hrvatsku samostalnost i slobodu.

Hoćemo li se ikada probuditi bez okova? Hoćemo li ikada dočekati pravdu i zadovoljštinu za žrtve koje su podnijeli naši preci? Nije bitno čija čizma nas kao narod gazi, bila to Austro-Ugarska, jedna ili druga Jugoslavija, ili neke europske asocijacije koje žele zarobiti i uništiti suverenitet, uništiti gospodarstvo, oteti prirodne resurse i ljepote. To je isto gaženje i uništavanje. Hoćemo li se tome ikada moći oduprijeti i probuditi se u slobodnoj domovini? Hoćemo li ikada moći slobodno govoriti o svim žrtvama iz naše prošlosti?

Vjerojatno na ova pitanja nikada nećemo dobiti odgovor...