Bild.ba donosi transkript predavanja Luke Mišetića: Što se događalo iza kulisa suđenja Gotovini?

Portal Bild.ba donosi cijeli transkript predavanja odvjetnika Luke Mišetića, održanog u organizaciji Zavičajne zajednice Široki Brijeg u Zagrebu.

Predavanje je održano u dvorani franjevačkog samostana u Dubravi, a tema koja je okupila velik broj zainteresiranih bila je:

"Što se događalo iza kulisa suđenja Gotovini i Markaču"

Moderator predavanja bio je dr. Hrvoje Mandić, dok je događaj otvorio predsjednik Zavičajne zajednice Frano Spajić.

U svom iscrpnom izlaganju, Luka Mišetić, odvjetnik generala Ante Gotovine i jedan od ključnih ljudi obrane pred Haškim sudom, podijelio je svoja osobna iskustva, pravne borbe i političke pritiske koji su pratili cijeli slučaj.

U nastavku donosimo transkript predavanja u cijelosti.

Uvod

Mandić: Dobra večer svima, uvažene dame i gospodo, dobrodošli na večerašnje predavanje od žalbenog postupka do oslobađajuće presude generalima Anti Gotovini, Mladenu Markaču, predavanje koje će održati odvjetnik Luka Mišetić. Prije nego uvedem u razgovor, samo moderiranje, to će biti na jedan malo drugačiji način, postavljat ću pitanja Luki, kao jedan lagani razgovor. Čisto malo da jednostavno uvedemo cijelu priču, cijelu uvertiru, jer vjerujte mi, večeras ćete štošta čuti novoga, što akademska znanstvena zajednica pa i ne poznaje i nema pristupa u podacima koje su itekako ključni, ali prije svega pozvao bih predsjednika Franu Spajića, predsjednika Zavičajne zajednice Široki Brijeg, da nam se obrati s nekoliko riječi.

Spajić: Dobra večer svima, Hvaljen Isus i Marija.

Prije svega pozdravljam naše domaćine, Franjevački samostan u Dubravi, naše drage fratre što su nam već ne znam po koji put, nebrojeno puta ustupili svoju dvoranu. Pozdravljam našeg večerašnjeg predavača, gospodina Mišetića, hvala vam, dobro došli. Pozdravljam našeg člana predsjedništva, gospodina Hrvoja Mandića. Čast nam i zadovoljstvo da smo na Hrvojevu ideju organizirali ovo večerašnje predavanje. Zanimljivo je da nitko u Hrvatskoj već toliko godina od kad se dogodio proces obrane generala Markača i Gotovine, nitko nije organizirao slično predavanje i gospodin Mišetić je prihvatio naš poziv s oduševljenjem, hvala mu na tome. Svjedoci smo svi bili vremena kad smo u, mislim da je bio travanj, ako se ne varam, 15. travnja, petak, pred cvjetnicu, uvod u Veliki tjedan, 2011. doživjeli onu tešku presudu 24 godine i 18 godine našim generalima. Bilo je to teško razdoblje, jedan posebni Veliki tjedan koji smo onako teško iznijeli.

Međutim, poslije kiše dođe sunce i u studenom 2012. znači godinu i pol dana nakon toga, mi se jesmo nadali, ali nakon teških svih stvari, bilo je teško očekivati da ćemo iznijet pozitivne stvari. Dobili smo velikim dijelom, zahvaljujući radu odvjetnika gospodina Mišetića i njegovog tima, oslobađajuću presudu. Hvala mu na tome i hvala što ste večeras se okupili u ovolikom broju. Znamo da je ljeto, znamo da je vruće, znamo da je vrijeme godišnjih odmora, puno ljudi nije moglo večeras biti s nama i pozdravljaju vas sve skupa. I zato smo pozvali i našu ekipu koja će snimiti ovo večerašnje predavanje, te će biti dostupno na YouTube, pa ćete ga moći podijeliti vašim prijateljima. Uživajte.

Mandić: Hvala predsjedniku zavičajne zajednice gospodinu Frani Spajiću. Prije nego li krenemo u bit samu, dopustite mi da kažem par riječi o našem večerašnjem gostu.

Međunarodni pravnik s preko 25 godina iskustva pred međunarodnim tribunalima, jedan od najutjecajnijih hrvatskih pravnika u svijetu, zastupao je pojedince, tvrtke i vlade u složenim trgovačkim, građanskim i međunarodnim slučajima, te savjetovao suverenitete pred najpoznatijim međunarodnim sudovima poput ICDS-a, Međunarodnog suda pravde i Međunarodnog arbitražnog suda. Njegovi veliki uspjesi uključuju četiri uzastopne pobjede u arbitražnim sporovima, ulaganjima za Republiku Kosovo te pomoć Hrvatske u odustajanju od zahtjeva od 200 milijuna eura, također bio dio tima koji osiguravao potpuno pobjedu u za Estoniju u sporu vrijednosti od 100 milijuna dolara. Dakle, odvjetnik Mišetić zastupa i visoko-profilne kaznene slučajeve uključujući bivšeg predsjednika Kosova Hashima Thaçija, te je bio glavni odvjetnik Anti Gotovini. Oko toga smo se ovdje večeras skupili. Na početku, dragi Luka, čast nam je izuzetna što si tu s nama i ovo je jedno neopisivo iskustvo i hvala ti u ime svih.

Evo, za neko uvodno pitanje, kako ste se odlučili za odvjetnički poziv?

Mišetić: Prvo, želim zahvaliti svima vama koji ste došli u ovakvom velikom broju večeras. Nisam zaista očekivao ovoliko ljudi.

Želim zahvaliti zavičajnoj zajednici Široki Brijeg na pozivu. Zaista sam počašćen. Želim pozdraviti naše Franjevce što nas večeras ugošćuju.

Ja sam rođen i odgojen u Chicagu u jednoj hrvatskoj zajednici i župljanin sam jedne župe u Chicagu gdje franjevci služe hrvatski narod tamo. Moj dugogodišnji župnik je bio fra Jozo Grbeš koji je danas provincijal. Tako da se osjećam večeras među svojima.

Hvala vam još jednom što ste nas ugostili. Također želim pozdraviti članove odvjetničkog tima generala Gotovine koji su također sa mnom večeras. Od svih stvari koje sam doprinio u tom predmetu najponosniji sam na tim koji sam okupio.

To je bio pobjednički tim ljudi, vrhunski ljudi koji su napravili ogroman posao čija se imena ne spominju u javnost jer nažalost mi koji smo odvjetnici u sudnici mi smo na neki način takozvani frontmeni isticani u medijima, a oni nisu. Tako da bih želio večeras pozdraviti Vladu Galića, Ivu Kvesića, Ivanu Mesarić, Anu Katalinić, Tončija Kunjašića, Gorana Žugića, vidim Ivicu Markotu tu isto s nama. Ako nekoga nisam vidio večeras ispričavam se, ali eto ja vam se javno još jednom zahvaljujem za sve.

Želim također pozdraviti sve hrvatske branitelje na čelu s generalom Ljubom Ćesićem Rojsom. Čast mi je biti s vama večeras članovima pobjedničke vojske. Sve što mi radimo i što smo radili u Hagu je bilo upravo da obranimo dignitet onog rata kojeg ste vi vodili i u kojem ste pobijedili.

Hvala vama još jednom od srca. Sad, na pitanje kako sam postao odvjetnik, ja imam, oni koji me znaju, znaju da ja imam jedan prirodni instinkt za svađe. Volim debate, volim ući u rasprave, vi koji me pratite na društvene medije to sigurno već znate, ne moram vam reći.

Tako da je sasvim prirodno bilo da se priklonim odvjetničkom pozivu. Ja sam već od 11. godine u Chicagu znao da ću biti odvjetnik.

Moj otac je u to vrijeme mene upoznao s najboljim odvjetnikom u Chicagu u to vrijeme, a možda i jedan od najboljih u Americi. Meni od 11. godine on je bio idol.

Sve što je on radio, ja sam htio slijediti njegove korake. I eto, kad sam nastavio sa školom, meni nije bilo nikakve dvojbe, ja sam znao na kraju školovanja da ću biti u odvjetništvu. Tako da mi je i danas nezgodno kad vidim tog odvjetnika, koji mi je bio idol iz djetinjstva, a sada smo kolege.

To mi je malo čudno, ali eto, to je taj background o tome kako sam postao odvjetnik.

Mandić: Još jedno pitanje od svih nas, a to je kako si uopće postao tako poznat u Hagu, odnosno kako je tekao tvoj angažman, pa konkretno za naše generale, kako je svijet išao, i o tom nešto molim te reci nam.

Mišetić: Može. Ja sam, dok sam se školovao, u Americi je drugačije nego u Europi, dakle, prvo mi na sveučilištu nema pravo kao fakultet, to je post diplomski studij u Americi, studirao sam upravo političke znanosti, koncentracija na komunizam, ja sam toliko star da je još uvijek komunizam vladao u istočnoj Europi u to vrijeme, i onda sam pratio zbivanja ovdje na ovim teritorijama, a onda sam se bavio post diplomski s međunarodnim pravom. I onda, nakon toga, sam se javio ovdje u Zagrebu, prvo postao sam odvjetnik, imao sam odvjetničku karijeru u Čikagu, javio sam se, stavio sam se na raspolaganje ovdje onima kojima treba zastupanje u Hagu, i tada sam angažiran od jednog Hrvata iz Srednje Bosne, Anto Furundžija, kojeg sam zastupao u Hagu 1998. godine. Tom prilikom sam, pošto sam bio u hotelu Sheraton, tom prilikom sam upoznao generala Gotovinu, u kafiću tamo, jer se često ovih iz Ministarstva obrane bi došli u Sheraton. Ja sam naravno znao tko je general Gotovina, a ja sam tada imao 28 godina, tako da bilo mi je čast njega upoznati.

Uspostavili smo kontakt i tri godine kasnije, kad se desilo to što se njemu desilo, on je mene pozvao i zamolio da mu pomognem u njegovom slučaju i tako je to krenulo.

Mandić: Sjajno, hvala na ovom izlaganju, prepuštam ti katedru i svi se ostali pretvaramo u uho.

Mišetić: Dobra večer još jednom svima. Teško je povjerovati da danas u Hrvatskoj postoji cijela generacija ljudi od 30 godina i mlađi, koji nisu bili živi kada su hrvatski branitelji oslobodili Hrvatsku u operaciju Oluja. Također mi je teško prihvatiti da je prošlo 24 godine od kada je general Gotovina prvi put optužen 2001. godine. Kada me Hrvoje pozvao da održim ovo izlaganje o suđenju generalu Gotovini, moja prva pomisao bila je da nitko ne želi slušati ponovno mene o temi o kojoj svi u Hrvatskoj i onako sve znaju, ali prošlo je puno vremena od tih događaja, mnogi mladi ljudi u Hrvatskoj malo znaju o operaciji Oluja ili suđenje generalu Gotovini, a mnogi od nas koji smo stariji i koji smo bili sudionici, zaboravili smo mnoge detalje.

Stoga sam odlučio prihvatiti poziv da održim ovo izlaganje u nadi da će mlađe generacije, poput vašeg Hrvoja, moći nastaviti borbu kako bi se osiguralo da se istina o domovinskom ratu, o operaciji Oluja i o suđenju generalu Gotovini uvijek bude obranjena. Dozvolite mi da počnem s 1995. godine, samom operacijom Oluja.

Kao što znate, za nekoliko tjedana slavit ćemo 30. obljetnicu vojno-redarstvene operacije u kojoj je oslobođen veći dio Hrvatske. Hrvatski branitelji i vodstvo Hrvatske pobijedili su u ratu.
Ali čak i prije nego je operacija Oluja završila, saveznici Srbije u Međunarodnoj zajednici optužili su Hrvatsku vojsku da čini ratne zločine u takozvanoj krajini. Ove su optužbe imale za cilj izvršiti međunarodni pritisak na Hrvatsku da zaustavi operaciju Oluja i pomogne Srbima da zadrže Hrvatski teritorij. I tako je, prvog dana operacije Oluja, četvrtog kolovoza 1995. godine u 14 sati, glavni mirovni pregovarač EU Carl Bildt izdao priopćenje za javnost u kojem je rekao da Hrvatska vojska granatira civile u Kninu i optužuje predsjednika Tuđmana za ratne zločine. Citiram:

"Hrvatska ofenziva na područja naseljena Srbima mora se najoštrije osuditi. Ovaj napad događa se nakon početka pregovora i kada su Srbi očito spremni na značajne ustupke i u ekonomskim i političkim pitanjima.

To će baciti dugu sjenu na Hrvatsku, dugi niz godina. Granatiranje civilnog stanovništva o kojem se sada izvještava posebno je ozbiljno. Treba podsjetiti da je Martić, predsjednik Krajine, optužen za ratne zločine nakon srbijanskog raketnog napada na Zagreb u svibnju.

Bildtove laži

Teško je vidjeti bilo kakvu razliku između ovoga i bombardiranje Knina za koje predsjednik Tuđman mora biti odgovoran.
Ovo je izjavio samo 9 sati od početka operacije u Oluja. I to je doista bio početak, Bildtovim riječima, duge sjene nad Hrvatskom koja je nestala tek 16. studenog 2012. godine, oslobađajućom presudom generalima Gotovini i Markaču. Dva dana nakon ove izjave, u Ženevi, nakon sastanka s Matom Granićem, Bildt je javno objavio da je granatiranje Knina ratni zločin i da će Haški sud istražiti Hrvatsku vojsku i predsjednika Tuđmana.
Bildt nije imao nikakve dokaze ni za jednu od ovih tvrdnji, niti ih je mogao imati. Ali te mu je lažne optužbe dostavila srpska strana i Bildt je želio izvršiti pritisak na Hrvatsku i predsjednika Tuđmana da zaustave vojne operacije protiv srpskih snaga. Bildt očito nije uspio zaustaviti Hrvatsku vojnu pobjedu, ali Bildtove laži bile su prve laži u lancu koji su na kraju dovele do optužnice protiv Ante Gotovine.
Laži o Oluji kao ratnom zločinu promovirao je i britanski ministar obrane Michael Portillo. Dana osmog kolovoza 1995. dakle četiri dana nakon početka operacije Oluja, britanski ministar obrane optužio je Hrvatsku za etničko čišćenje srpske populacije iz tzv. krajine. Citiram, gdje su ljudi protjerani iz svojih domova i gdje su generacijama živjeli na tim mjestima, to je etničko čišćenje. Britanci će kasnije postati najagresivnija zemlja u progonu Ante Gotovine, uključujući se čak i u suradnju s hrvatskim obavještajnim agencijama na lociranju i uhićenju Ante Gotovine.
Američki veleposlanik u Hrvatskoj, Peter Galbraith, odmah je odgovorio na tvrdnju britanskog ministra obrane. Izričito je porekao da je operacija Oluja predstavljala etničko čišćenje, rekavši, citiram, to nije etničko čišćenje. Etničko čišćenje je praksa koju sponzorira vodstvo u Beogradu, a koju provode bosanski, ali i hrvatski Srbi, prisilnim protjerivanjem lokalnog stanovništva, bilo muslimanskog ili hrvatskog, koristeći taktiku terora.
Sve ove izjave dogodile su se unutar šest dana od početka operacije Oluja. Od početka bilo je jasno da će Srbija i njezini saveznici pokušati kriminalizirati operaciju Oluja. U mjesecima i godinama nakon operacije Oluja, neke elite unutar same Hrvatske, koje su bile politički protivnici predsjednika Tuđmana, također su počele promovirati narativ da je operacija Oluja bila zločinačka operacija u kojoj je hrvatsko vodstvo planiralo eliminirati srpsku manjinu iz Hrvatske.

Laži HHO-a i Documente

Na primjer, nevladine organizacije poput Hrvatskog Helsinškog odbora, a kasnije i Documenta, tvrdili su da su snage Hrvatske vojske ubile preko 600 srpskih civila i da je spaljeno preko 200.000 srpskih kuća, sve u prvih sto dana operacije Oluja. Te su tvrdnje kasnije ponovljene na HTV-u u emisijama poput Latinice, koja je emitirala film Oluja nad krajinom, u kojem su se te statističke tvrdnje ponavljale. U studenom 2000. predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić u govoru u Ženevi izravno je optužio predsjednika Tuđmana za etničko čišćenje srpske populacije iz Hrvatske. "Druga je tamna mrlja na režimu Franje Tuđmana odnos prema Srbima u Hrvatskoj. Iako je istina da su oni, izmanipulirani od Slobodana Miloševića i uz pomoć Jugoslavenske armije, koja se raspadala i pretvarala u Srpsku armiju, počeli otvorenu pobunu protiv Hrvatske, istina je i ta da je Tuđman povukao mnoge poteze koji su naprosto morali antagonizirati Srbe u Hrvatskoj, a da je rat iskoristio za to da smanji njihov broj u skladu sa svojim zamislima da u Hrvatskoj ne treba biti više od 3 % Srba u ukupnom korpusu stanovnika."
S toliko vanjskih i unutarnjih sila koji su lobirale za optužnicu protiv hrvatskih dužnosnika za operaciju Oluja, svima je bilo jasno da će optužnica biti podignuta. Već u ožujku 1999. dok je predsjednik Tuđman još bio živ, New York Times objavio je članak u kojem je najavio da će Haaški tribunal optužiti generala Gotovinu, generala Čermaka i generala Norca zbog navodnih zločina u operaciji u Oluja.

Upozorenje predsjednika Tuđmana

Predsjednik Tuđman upozorio je svoje vojske, visoke vojne časnike i hrvatsku javnost da je u tijeku pokušaj kriminalizacije oslobodilačkih operacija hrvatske vojske. U obraćanju časnicima hrvatske vojske 14. prosinca 1998. predsjednik Tuđman rekao je sljedeće.
 „I sad se u Hagu pripremaju optužbe za vas, za nas sve. Ima i na spisku 5-6 generala iz Hrvatske, ne samo iz BiH. S tog stanovišta nam treba jedinstvo vojske, nikako odstupanje od državne politike i jedinstvo vojske i naroda. Jer samo u tom slučaju, ako to očuvamo, moći ćemo kazati gospodo ne, mičite ruke. Mi smo oslobađali s Bljeskom, s Olujom, s Gospićem itd. Oslobađali smo svoju zemlju od agresora, od zločinaca itd.“

Pismo 12 generala

 I drugi su upozoravali da su te optužbe lažne i da je u tijeku poseban rat za kriminalizaciju domovinskog rata. Najistaknutiji među njima bili su 12 generala, koji su u rujnu 2000. poslali pismo javnosti, u kojem su napisali:
„S ogorčenjem konstatiramo da dobar dio medija i političara o domovinskom ratu govori još samo i jedino kao nečemu negativnom, problematičnom pa i sramotnom, premda je domovinski rat temelj na kojem su izrasle hrvatska sloboda, suverenost i neovisnost. Držimo nedopustivim i nečasnim da se o braniteljima i invalidima domovinskog rata govori samo kroz šačicu onih koji su se stvarno ogriješili o njegovu čistoću ili o pozitivne zakone, a isto dobno prešućuje sve ono pozitivno i veličanstveno u čemu je sudjelovala golema većina najboljih hrvatskih sinova. Jer to u konačnici, htio to netko priznati ili ne, vodi kriminalizaciji same volje hrvatskog naroda da se brani i obrani od velikosrpske agresije i okupacije. Napokon treba li danas ikoga uvjeravati da svi oni, a tu ubrajamo i sebe, koji su po cijenu vlastita života branili i obranili hrvatsku slobodu, nisu to činili zbog nekih prizemnih interesa ili povlastica, nego iz najviših ideala, jer na bojišnici su jedine povlastice bile smrt i neizvjesnost. Posebno ističemo i ovom prigodom naglašavamo da nismo protiv sankcioniranja pojedinačnih zločina ili kriminalnih dijela. Svatko tko se zaista ogriješio o čistoću domovinskog rata ili je počinio kako nečasno ili kriminalno djelo, treba odgovarati, ali na način koji priliči pravnoj i demokratskoj državi. Nepotrebno demonstriranje sile, proglašavanje krivaca prije sudske presude, pa čak i prije provedene istrage, uključujući tu ili citiranjem haškim optužnicama, a u čemu, nažalost, ne sudjeluju samo mediji, svakako ne pridonosi klimi tolerancije i izgradnje demokratske Hrvatske za koju smo i mi, generali i ratni zapovjednici, borili. Što više takvi postupci vode u nepotrebne i opasne rascjepe našeg društva.“ Pismo su, između ostalih, potpisali generali Bobetko, Gotovina, Čermak, Krstičević, Norac, Basarac, Ćosić, Kapular, Filipović, Korade, Marinović i admiral Domazet.

Njih je predsjednik Mesić odmah umirovio nakon objave ovog pisma. Dakle, do kraja 2000. godine postojale su značajne podjele i na međunarodnoj i na domaćoj razini u vezi s operacijom Oluja. Unutar Hrvatske postojale su moćne političke snage koje su htjele detuđmanizirati Hrvatsku kriminalizacijom Tuđmana i domovinskog rata. Na međunarodnoj razini Srbija i njezini saveznici pokušavali su kriminalizirati Tuđmana i domovinski rat u nastojanju da minimiziraju odgovornost Srbije za rat i ratne zločine te da stvore narativ da su sve strane podjednako krive. Sada se okrenimo Međunarodnom kaznenom tribunalu za bivšu Jugoslaviju ili kako se kolokvijalno nazivao Haškom sudu. Članak jedan statuta Haškog suda navodi da je to kazneni tribunal namijenjen progonu osoba odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjene na teritoriju bivše Jugoslavije od 1991. godine. Primarna funkcija suda je stoga utvrditi osobnu kaznenu odgovornost optuženika koji se pojavljuju pred njim. Haški sud također je tvrdio da su njegove presude utvrdile povijesne činjenice.

Citiram: „Presude Međunarodnog suda doprinose stvaranju povijesnog zapisa o događajima, borbi protiv negiranja i sprečavanju pokušaja povijesnog revizionizma.“
Dakle, Haški sud tvrdio je da će njegova presuda postaviti povijesni zapis o onome što se dogodilo u operaciji Oluja.
Upravo to su tražili Srbija, London, Documenta i drugi. Kazne osude hrvatskih čelnika za operaciju Oluja zauvijek bi stigmatizirale operaciju Oluja i onemogućile Hrvatskoj da nastavi slaviti operaciju Oluja. Nije pretjerano reći da bi, da su hrvatski generali osuđeni pravomoćnom presudom za zločinački pothvat, postojao veliki međunarodni pritisak da se peti kolovoz ukine kao državni praznik u Hrvatskoj, kao dan etničkog čišćenja i zločinačkog pothvata.

Politička uloga Carle Del Ponte

 Tužiteljica Haškog suda 2001. godine bila je Carla Del Ponte i nju su motivirali politički, a ne pravni razlozi. To nije samo moja procjena, već i procjena insajdera u Haškom sudu. Dakle, oni koji su radili u njezinom uredu i na sudu, što ću vam objasniti za trenutak. Ali 2001. godine Slobodan Milošević je već bio optužen od Haškog suda, ali još uvijek se nalazio u Srbiji. Nova srpska vlada, pod vodstvom Zorana Đinđića na slici, odbijala ga izručiti Hagu uz obrazloženje da je Haški sud antisrpski sud i da nije optužio dovoljno Hrvata, Bošnjaka i drugih. Dakle, u svibnju 2001. godine Carla Del Ponte optužila je Antu Gotovinu ne zato što je provela detaljnu istragu i pribavila dokaze da je Ante Gotovina kriv, već zato što je trebala zadovoljiti Srbiju kako bi postigla izručenje Miloševića. I tako je 21. svibnja 2001. Ante Gotovina optužen za ratne zločine navodno počinjene u operaciji Oluja i za navodnu deportaciju srpske populacije tijekom operacije Oluja. Za uzvrat, uslugu za uslugu, Srbija je 29. lipnja 2001. godine, odnosno nešto više od mjesec dana nakon što je general Gotovina optužen, prebacila Miloševića u Hag. Čini se da ova vrsta ucijene Haškog suda od Srbije nije bila jedini put da je Srbija to učinila. Slične stvari su se događale u vrijeme donošenja prvostupanjske presude protiv generala Gotovine, što ću objasniti kasnije u ovoj prezentaciji. Insajderi u Haškom tribunalu, dakle oni koji su radili na sudu, kasnije su potvrdili da su Del Pontine motivacije za podizanje optužnica bile političke, a ne pravne naravi. Jeffrey Nice, viši tužitelj u uredu Del Ponte, koji je procesuirao Slobodana Miloševića i Darija Kordića, izjavio je sljedeće za Dnevni avaz u prosincu 2007. godine.
Citiram: „Ona, znači tužiteljica Del Ponte, se očito držala načela da valja pod svaku cijenu inzistirati na optužnicama protiv pripadnika svih nacionalnih skupina, bilo za to dokaza ili ne.“

A takva njena strategija će dijelom utjecati na presude u nekim drugim predmetima. Nikome nije jasno tko je njoj dao savjete ili upute koga optužiti, a koga ne. Njezin zamjenik, dakle zamjenik glavne tužiteljice, isto 2007. godine, čovjek se zove Graham Blewett, iznio je sličnu zabrinutost listu Dnevni avaz o političkim motivima Del Ponte.

Citiram: „Ponašala se neprofesionalno i kompromitirala je položaj glavnog tužitelja. Sve se više bavila politikom i politizacijom, a sve manje pravom. Bilo je očito da se u odlučivanju sve više vodila politikom, a ne pravnim argumentima. Takvo politiziranje optužnica nije prošlo nezamijećeno kod sudaca tribunala. Sudac Wolfgang Schomburg je u intervju za Der Spiegel u siječnju 2005. javno izrazio zabrinutost zbog nedostatka dokaza za neke od optužnica podignutih pred Međunarodnim tribunalom.

Citiram: „Posebno kritično je pitanje uglavnom nejasnih optužnica. Često se sastoje od zalihe cijelog niza mogućih radnji i njihove provedbe. Nemoguće je oteti se dojmu da se prvo izdaju nalozi za uhićenje, a tek onda započinju stvarne istrage.“

Nema sumnje da je jedan od politiziranih predmeta o kojima su govorili ovi insajderi iz Haškog tribunala bio predmet generala Gotovine. Iako je general Gotovina optužen 21. svibnja 2001., optužnica protiv njega nije objavljena sve do srpnja 2001., nakon što je Milošević prebačen u Haag.

Stjepan Mesić

Nakon objavljivanja optužnice, predsjednik Mesić dao je sljedeću izjavu.
Citiram: „Činjenica jest da će ratni zločini počinjeni u ovom ratu na hrvatskoj strani baciti sjenu na cijeli rat i njegove sudionike sve dok se oni koji su za zločine odgovorni ne imenuju, ne optuže i ne osude bez obzira na njihove sadašnje ili prijašnje funkcije. Individualiziranje krivnje spriječava uspostavljanje kolektivne odgovornosti. Hrvatski narod ne smije i neće biti talac onih koji su okrvavili ruke, sramoteći hrvatsko ime-bez obzira na sve ostalo što su učinili za svoju zemlju. Pozivam sve organe i institucije države da postupaju krajnje ozbiljno i odgovorno, strogo u skladu sa zakonima i međunarodnim obvezama Republike Hrvatske. Pozivam naše građane da ne nasjedaju na provokacije s te strane. Ne vjerujte onima koji žele destabilizirati zemlju, zato što brinu samo o sebi i da sačuvaju svoje privilegije, ni onima koji žele spriječiti istinu i pobjeći od vlastite odgovornosti za nedjela koje su učinili.“

Ljudi ponekad pitaju zašto se general Gotovina nije odmah predao nakon što je optužen. Odgovor je da je bio itekako svjestan politizacije svog predmeta. Carla Del Ponte ga je optužila iz političkih razloga koje sam objasnio, a čelnici njegove vlastite zemlje prikazivali su ga kao odgovornog za najgore zamislive zločine.

Gotovina pobjegao jer je osjećao da se on i Domovinski rat žrtvuju

Nestao je jer je osjećao da se on i domovinski rat žrtvuju, te kako bi si dao priliku da se bori protiv ovakvih optužbi. Dozvolite mi da se sada osvrnem na navode i pravna pitanja u optužnicama koje su podnesene protiv generala Gotovine. U prvoj optužnici koja je potvrđena u svibnju 2001. nije bilo navoda da su tzv. krajiški Srbi bili prisiljeni pobjeći iz Hrvatske zbog nezakonitog granatiranja. Umjesto toga tužiteljstvo je tvrdilo da je 150.000 do 200.000 Srba koji su napustili Hrvatsku spriječen povratak u Hrvatsku, te da to predstavlja deportaciju.

Nije bilo navoda protiv generala Gotovine u vezi s upotrebom topništva. Tri godine kasnije tužiteljstvo je podiglo izmijenjenu optužnicu protiv generala Gotovine. Tužiteljstvo je ponovno tvrdilo da je tzv. krajiškim Srbima spriječen povratak i da to predstavlja zločin deportacije. Nije bilo navoda da je generala Gotovina prisilio Srbe na bijeg iz Hrvatske zbog nezakonitog granatiranja. Dakle, u prvih pet godina predmet Gotovina i u prve dvije optužnice čak ni tužiteljstvo nije tvrdilo da su krajiški Srbi protjerani topništvom.

Doista Haško tužiteljstvo nikada nije uspjelo pronaći niti jednog krajiškog Srbina koji je tvrdio da je napustio Hrvatsku zbog straha od topništva. I tužiteljstvo nikada nije uspjelo pronaći niti jednog Srbina koji je ubijen ili ranjen topništvom u operaciji Oluja. 2006. godine nakon što je general Gotovina uhićen i prebačen u Haag, tužiteljstvo je prvi put tvrdilo da je operacija Oluja bila udruženi zločinački pothvat u koji je uključena većina vodstva Hrvatske. Posebno je identificiralo Antu Gotovinu, Ivana Čermaka i Mladena Markača kao optuženike, ali je također identificirano predsjednika Tuđmana, ministra Gojka Šuška i načelnika glavnog stožera Zvonimira Červenka kao navodne članove UZP-a. Nove optužbe za udruženi zločinački pothvat temeljene su prvenstveno na transkriptu sastanka na Brijunima 31. srpnja 1995. na kojem se raspravljalo o planovima za operaciju Oluja. Taj je transkript poslao predsjednik Mesić Haškom Tužiteljstvu bez znanja ili odobrenja Račanove vlade.

Ova nova, treća optužnica koja karakterizira operaciju Oluja kao udruženi zločinački pothvat sadržavala je tri glavna elementa. Po prvi put su tvrdili da je hrvatsko vodstvo zapravo fizički protjeralo srpsko stanovništvo tzv. krajine nezakonitom upotrebom topništva na civile.

Drugo, hrvatsko vodstvo, uključujući generala Gotovinu, namirivalo je dopustiti ubojstvo svih preostali Srba koji nisu otišli, spaljivanje njihovih domova i krađu njihove imovine kako bi se spriječio povratak Srba. Tvrdilo se da je samo u sektoru jug, nakon operacije Oluja, spaljeno više od 22.000 kuća, odnosno 78 % kuća na tom teritoriju. I treće, da je hrvatska vlada donijela diskriminirajuće stambene zakone kako bi oduzela svu imovinu koja nije spaljena, a sve u svrhu zajedničkog zločinačkog plana trajnog uklanjanja stanovništva krajiških Srba.

Sjetite se što sam vam ranije rekao. Predsjednik Mesić je u govoru u Ženevi u studenom 2000. rekao da je predsjednik Tuđman iskoristio rat kako bi trajno smanjio srpsko stanovništvo u Hrvatskoj.

Haško tužiteljstvo je očito prihvatilo tu tvrdnju. Presuda u predmetu Gotovina morao je dati odgovore na sljedeća pitanja. Prvo, jesu li krajiški Srbi protjerani iz Hrvatske? Drugo, jesu li hrvatske vlasti namjerno dopustile zločine poput paljenja, pljačke i ubojstva kako bi spriječile povratak Srba u Hrvatsku? Treće, je li u južnom dijelu okupiranih teritorija spaljeno više od 20.000 kuća? Četvrto, jesu li hrvatske snage ubile više od 600 Srba tijekom i nakon operacije Oluja? Peto, jesu li hrvatska pravosudna tijela i policija imali politiku neistraživanja zločina? Šesto, jesu li postojali nezakoniti i diskriminirajući stambeni zakoni? I konačno, je li u Hrvatskoj postojao udruženi zločinački pothvat za vrijeme Oluje? S kojim se poteškoćama suočila obrana? General Gotovina uhićen je na Tenerifima u Španjolskoj u prosincu 2005 godine, četiri i pol godine nakon što je podignuta prva optužnica. Mi kao tim obrane generala Gotovine su suočili smo se sa značajnim preprekama u ostvarivanju našeg cilja da osiguramo oslobađajuću presudu za generala Gotovinu. Već sam vam objasnio politizaciju njegovog slučaja od međunarodnih i domaćih političkih aktera, kao i same Carle Del Ponte.

Pritisak Račanove i Sanaderove Vlade na sve povezane s generalom Gotovinom

U četiri i pol godine koliko je general Gotovina bio nedostupan, pritisak na njegovu obranu bio je ekstreman. Europska unija uvjetovala je pristupanje Hrvatske Europskoj uniji uhićenjem i transferom generala Gotovine, što je rezultiralo ogromnim pritiskom Račanove i Sanaderove vlade na sve povezane s generalom Gotovinom. Hrvatska vlada pristala je dopustiti britanskim obavještajnim službama da surađuju s hrvatskim obavještajnim službama kako bi pratila generala Gotovinu i sve osobe njemu bliske. Odvjetnici generala Gotovine bili su pod nadzorom. Dunja Gotovina opuštena je s posla u Ministarstvu obrane. Haško tužiteljstvo dobilo je stalan pristup Hrvatskom državnom arhivu kako bi se pripremilo za suđenje generala Gotovine, dok odvjetnici generala Gotovine nisu bili priznati od hrvatske vlade i nije im ponuđena nikakva pomoć u pripremi njegove obrane. Do trenutka uhićenja generala Gotovine Haško tužiteljstvo imalo je mnogo godina za pripremu svog predmeta. Gotovinina obrana morala je krenuti gotovo od početka. Osim toga, međunarodni politički pritisak da se generala Gotovina osudi bio je značajem.

Vijeće sigurnosti ujedinjenih naroda na inzistiranju Britanaca posebno je identificiralo generala Gotovinu sa Ratkom Mladićem i Radovanom Karadžićem kao tri najvažnije osobe kojima je Haški sud morao suditi. Kao rezultat toga, generala Gotovina je u međunarodnim medijima tretiran kao najtraženiji kriminalac. Sudci Haškog suda bili su svjesni da postoji međunarodno očekivanje da će generala Gotovina biti osuđen, a mi smo znali da će takvu svijest sudaca biti teško prevladati. U trenutku uhićenja generala Gotovine činilo se da su šanse da će generala Gotovina biti oslobođen bile vrlo male iz barem tri razloga. Prvo, Vijeće sigurnosti imenovalo ga je jednim od tri najtraženijih na svijetu. Drugo, Europska unija povezala ga je s pristupanjem Hrvatske Europskoj uniji, dodatno učvršćujući uvjerenje sudaca da Europska unija očekuje osuđujuću presudu za generala Gotovinu i treće, Hrvatska vlada aktivno je radila protiv njega kako bi ga uhitila, time ga je također prikazivala kao nekoga kome nije bilo stalo do hrvatskih interesa.

Strategija tima obrane generala Gotovine

U takvoj situaciji koja je bila strategija naše obrane? Optužnica za operaciju Oluja i političke okolnosti cijelog predmeta zahtijevala su borbe na tri fronta, na pravnom, na političko-diplomatskom i na medijskom. Prvo, pravna obrana. Odmah nakon uhićenja generala Gotovine u prosincu 2005. posjetio sam ga u pritvorskoj jedinici suda. Tamo sam mu rekao da prvo što moramo učiniti je pokušati prevladati predrasude protiv njega na sudu koji su proizalaše iz toga što je imenovan s Mladićem i Karadžićem u rezoluciji 1503 Vijeća sigurnosti i što ga je ciljala Europska unija. Stoga sam mu prvo preporučio da angažiramo bivšeg tužitelja Haškog suda da mu bude branitelj sa mnom. Angažiranje jednog od bivših insajdera suda pomoglo bi mu da ponovno uspostavi kredibilitet pred sudom. General Gotovina odmah je prihvatio moj prijedlog. Stoga smo odmah angažirali Grega Kihova da sa mnom zastupa generala Gotovinu u ovom predmetu. Greg nije bio samo bivši tužitelj Haškog tribunala već je upravo u tom trenutku završio s procesuiranjem Sadama Huseina u Iraku na zadatku na koje ga je osobno poslao američki predsjednik Bush. Greg je vjerovao u generala Gotovinu i vjerovao je da je nevin, a Gregovo zalaganje za generala Gotovinu bilo je važno kako bi se argumentima obrane dala težina unutar Haškog suda. Kako bismo mogli pripremiti našu obranu generala Gotovine pred sudom, trebali smo resurse kako bi mogli parirati tužiteljstvu. Tijekom sedam godina suđenja od 2006. do 2012. godine Haško tužiteljstvo imalo je proračun od 310 milijuna američkih dolara za sve svoje predmete. Naravno, nije sav taj iznos potrošen na predmet Gotovina, ali desetci milijuna svakako jesu, s obzirom na činjenicu da je suđenje generalu Gotovini bilo jedan od najvažnijih slučajeva Haškog tribunala u tom razdoblju. Tužiteljstvo je potrošilo desetke milijuna dolara više od toga u godinama prije 2006. istražujući operaciju Oluja. Haško tužiteljstvo je imalo na raspolaganju desetke milijuna dolara u cilju da osude generala Gotovinu i operaciju Oluja.
Budući da nas ni Haški sud, ni Hrvatska Vlada nisu ni priznali kao opunomoćene odvjetnike generala Gotovine sve do neposredno prije njegova uhićenja, morali smo nakon uhićenja požuriti kako bismo se pripremili za početak suđenja. To je zahtijevalo zapošljavanje velikog tima odvjetnika, istražitelja, prevoditelja, analitičara, osobe za unose podataka i ostalog osoblja. Trebao nam je ured u Zagrebu i u Hagu. Hrvatska vlada nam je osigurala sredstva potrebna za okupljanje ovog nevjerojatnog tima ljudi koji je na kraju postigao oslobađajuću presudu za generala Gotovinu. Naš zagrebački ured bio je naša glavna točka prikupljanja dokaza. Imali smo ljude u hrvatskim arhivama koji su prikupljali desetke tisuća stranica dokumenata. Naši istražitelji razgovarali su sa stotine svjedoka i uzeli od njih izjave. Izradili smo digitaliziranu bazu podataka dokumenata, videozapisa i drugih dokaza koja se mogla u potpunosti pretraživati. To je bila poprilična prednost prije 17 godina. Omogućilo nam je da jednim klikom pronađemo čak i najsitnije detalje operacije Oluja. Tužiteljstvo je bilo šokirano koliko smo više informacija imali u posjedu nego oni. Doista tijekom suđenja, kada bi sucima bile potrebne neke informacije, prvo bi se obratile našem timu obrane, a ne tužiteljstvu, jer su shvatili koliko smo dobro pripremljeni. Sve je to zahvaljujući naporima našeg tima u Zagrebu. Vjerujem da je ta digitalizirana baza podataka koju smo stvorili za ovaj predmet najbolja baza podataka o operaciji Oluja koja postoji bilo gdje u svijetu, uključujući arhive Haškog tribunala ili Hrvatskog državnog arhiva. Koje smo taktike i strategije koristili tijekom suđenja? Od samog početka cijelom timu sam rekao, tužiteljstvo može pogriješiti u vezi s činjenicama, a sud će ipak vjerovati njihovim argumentima. Ako obrana pogriješi u vezi s činjenicama, sud će misliti da namjerno manipuliramo i mislit će da nismo vjerodostojni. S toga sam jasno dao do znanja da tijekom cijelog suđenja moramo biti sto posto u pravu u vezi s činjenicama o operaciji Oluja, kako sud ne bi imao razloga sumnjati u nas kada tvrdimo da general Gotovina nije kriv i da je operacija Oluja nije bila zajednički zločinački pothvat. Vjerujem da smo ispunili taj standard. Ne sjećam se da smo ikada pogriješili u vezi s činjenicama i dokazima. Naprotiv, kao što sam ranije spomenuo, sud bi se obraćao nama, a ne tužiteljstvu, kad god bi mu bili potrebni dokazi o nečemu što se dogodilo u Oluji. Sud je brzo shvatio da je obrana bolje upoznata s činjenicama nego tužiteljstvo. Sljedeći bitni faktor u našoj strategiji je jedinstvo i solidarnost između tri obrambena tima za generale Gotovinu, Čermaka i Markača također je bilo od ključne važnosti. Tužiteljstvo često pokušava izazvati sukob među optuženicima kako bi se optuženici počeli međusobno optuživati. To pomaže tužiteljstvu i često rezultira osuđujućom presudom za sve optuženike. To se u ovom slučaju nije dogodilo nakon početka suđenja. Svi timovi obrane surađivali su kako bi se borili protiv tužiteljstva i dokazali da je operacija Oluja provedena zakonito i da nije bilo zajedničkog zločinačkog pothvata. Vjerujem da je jedinstvo timova obrane bio značajan razlog zašto su sva tri generala danas kod kuće i svi su oslobođeni optužbi, te zašto je pala optužba za zajednički zločinački pothvat. U našoj strategiji rekli smo da treba riskirati i biti agresivan u dokazivanju istine. U kaznenom pravu teret dokazivanja je na tužiteljstvu. Optuženik samo mora dokazati da postoji razumna sumnja u njegovu krivnju. Ne mora dokazati svoju nevinost, ali znali smo da u ovom slučaju, s obzirom na političku pozadinu ovog predmeta i međunarodni pritisak koji proizlazi iz rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a i EU, ne možemo se samo osloniti na to da će sud osloboditi generala Gotovinu na temelju postojanja razumne sumnje u njegovu krivnju. Znali smo da moramo riskirati i afirmativno dokazati da je nevin. I to smo i učinili.

Na primjer, kao svjedoka obrane pozvali smo srpskog generala Milu Mrkšića protiv njegove volje. General Mile Mrkšić predvodio je snage tzv. vojske Srpske krajine i koji je poražen u operaciji Oluja. Također je bio u pritvorskoj jedinici Haškog tribunala jer je osuđen za ratne zločine u Vukovaru. Dakle, bez da smo s njim unaprijed razgovarali, prisilili smo ga da svjedoči kao svjedok obrane generala Gotovine kako bismo dokazali da su srpski civili otišli zbog naredbi za evakuaciju koji je izdao Milan Martić, a ne zbog topničkog granatiranja Hrvatske vojske. Mrkšić je pružio vrijedno svjedočenje koje nam je pomoglo dokazati zašto su Srbi otišli. Rizik se isplatio. Još jedan rizik koji smo preuzeli bio je da iznesemo naše uvodno izlaganje na početku suđenja, odmah nakon što je tužiteljstvo dalo svoje uvodno izlaganje. Obično, obrana odlučuje iznijeti svoje izlaganje nakon što tužiteljstvo završi s izvođenjem dokaza. No, odlučili smo da moramo biti agresivni iz nekoliko razloga. Prvo, htjeli smo pokazati sudu da ništa ne skrivamo i da smo uvjereni da su dokazi na našoj strani. Nismo morali čekati da tužiteljstvo završi s izvođenjem dokaza kako bismo znali da dokazi idu u našu korist. Drugo, htjeli smo da sud zna u detalje našu obranu i da unaprijed zna naše odgovore na svjedoke i dokaze tužiteljstva kad sluša izvođenje dokaznog postupka tužiteljstva tijekom sljedećeg godine. Treće, međunarodni mediji uvijek su prisutni na početku suđenja i na izricanju presude, a nikada na početku iznošenja dokaza obrane.

Znali smo da će naši argumenti dobiti više međunarodne medijske pozornosti ako iznesemo naše uvodno izlaganje na početku suđenja. Što se tiče medija, sada prelazim na našu medijsku strategiju. Bili smo vrlo aktivni u medijima, a to je iz jednog primarnog razloga. Sudci su morali znati da će njihova presuda biti podložna sudu javnosti i da će, ako pokušaju osuditi generala Gotovinu na temelju slabih dokaza ili obrazloženja, biti podvrgnuti javnoj kritici. Zato svaki optuženik ima pravo na javno suđenje prema Europskoj konvenciji o ljudskim pravima, kako bi se osigurao javni nadzor nad postupcima sudaca i tužitelja i mi smo u potpunosti iskoristili to pravo.

Doista, u knjigama koje su o radu Haškog suda objavili međunarodni autori, Gotovinina obrana istaknuta je kao ona s najboljom i najučinkovitijom medijskom strategijom od bilo kojeg tima obrane u povijesti Haškog suda. Hvala Tonči. Drugi način vršenja pritisaka na suce, da postupaju pravedno, bio je poticanje međunarodne akademske zajednice da prati koji će presedan biti uspostavljen u predmetu Gotovina. General Gotovina bio je vojnik i njegov predmet postavio bi presedan za ostale vojnike i vojskovođe u svijetu i utjecalo bi na načine i prava ratovanja u budućim ratovima. Angažiranjem međunarodne akademske zajednice željeli smo poslati poruku sucima da ne mogu jednostavno osuditi generala Gotovinu na temelju slabih dokaza i obrazloženja a da to ne bi utjecalo na druge zemlje i vojske. Sad idemo na glavne elemente prvostupanjske presude.

Nažalost, unatoč tim naporima, raspravno vijeće se je ipak osudilo generala Gotovinu i izreklo mu kaznu od 24 godine zatvora. Otkrit ću vam neke od potencijalnih političkih utjecaja koji su doveli do ovakve presude, ali prvo dopustite mi da istaknem neke važne korisne zaključke iz ove prvostupanjske presude. Naravno, nismo se slagali s većinom presude prvostupanjskog raspravnog vijeća, kojom je utvrđeno postojanje udruženog zločinačkog pothvata i kojim je general Gotovina proglašen krivim. Međutim, raspravno vijeće donijelo je i neke pozitivne zaključke vezano za nekoliko vrlo bitnih pitanja.

Mit o spaljivanju 22 000 srpskih kuća i ubojstva 600 civila

Prvo, moramo ispraviti jednu vrlo čestu zabludu o presudi raspravnog vijeća.
Raspravno vijeće utvrdilo je da su krajiški Srbi bili deportirani samo iz Knina, Benkovca, Obrovca i Gračaca. Vezano za sve ostale gradove i mjesta u takozvanoj krajini, raspravno vijeće utvrdilo je da su ti srpski civili otišli iz razloga nevezanih za bilo kakvo nezakonito postupanje hrvatskih vlasti i snaga, kao na primjer, zato što su dužnosnici krajiških Srbagovorili stanovnicima da napuste ta područja, iz straha od nasilja koji se obično povezuje s oružanim sukobom, iz općeg straha od hrvatskih snaga i nepovjerenje u hrvatske vlasti i određeni broj ljudi odlazio je zbog činjenice da su i drugi Srbi odlazili. Stoga je sudsko vijeće zaključilo da su samo oni Srbi iz Knina, Benkovca, Obrovca i Gračaca deportirani, to jest protjerani, navodno nezakonitom topničkom paljbom, dok su ostali otišli iz drugih razloga.

Raspravno vijeće izričito je odbilo tvrdnje da su hrvatske vlasti namjeravale dozvoljavati zločine poput paleži i pljačkanja i ubojstava kako bi se spriječilo povratak srpskog stanovništva. Štoviše, raspravno vijeće utvrdilo je da se hrvatsko vodstvo aktivno protivilo počinjenju kaznenih dijela protiv Srba i njihove imovine. Je li dvadeset tisuća srpskih kuća doista spaljeno u Oluji? Ova tvrdnja je u potpunosti opovrgnuta tijekom suđenja, a raspravno vijeće nije prihvatilo tu tvrdnju. Ta tvrdnja, koja se opetovano iznosi proteklih 13 godina nakon oslobađajuće presude, temelji se na netočnom navodu u izvješću HHO-a iz 1990. godine o operaciji Oluja, u kojem je HHO tvrdio da citira kanadskog generala Alaina Foranda, zapovjednika UN-ova snaga u Kninu, navodeći da je on tvrdio da je spaljeno 22 tisuća objekata. Međutim, Forand je rekao da je u tom sektoru postojalo 22 tisuće kuća, a ne da je 22 tisuće kuća spaljeno. Nikada nije bilo dokaza da je toliki broj kuća spaljeno. Nije ubijeno 600 civila od strane hrvatskih snaga tijekom i nakon operacije Oluja. Ovo je još jedna česta tvrdnja. Međutim, tužiteljstvo u predmetu je tvrdilo da je u južnom sektoru ubijeno oko 320 civila, a ne 600. Od tih 320, raspravno vijeće zaključilo je da je 44 ubijeno sa strane hrvatskih oružanih snaga. Prema tome, ne radi se o broju od 600, već bliže 44 vezano za broj srpskih civila ubijeni od hrvatskih snaga u južnom sektoru u Oluji. Raspravno vijeće također je zaključilo da nije postojala politika hrvatske vlade da se ne istražuju zločini počinjeni protiv Srba.
 Citiram: „Raspravno vijeće smatra da se nedostatna reakcija hrvatske policije i pravosuđa u izvjesnoj mjeri može objasniti gore spomenutim problemima s kojima su se suočavali, te potrebnom u kolovozu i rujnu 1995. da se bave drugim zadaćama. Stoga raspravno vijeće konstatira da, iako dokazi ukazuju na incidente namjernog osujećivanja izvjesnih istraga, nije moguće nepobitno utvrditi da su hrvatske vlasti usvojile politiku ne vođenja istraga u vezi sa zločinima počinjenim tijekom i poslije operacije Oluja protiv Srba iz krajine na području na koje se odnosi optužnica.“
 Još ovo: Srbija često citira jednu rečenicu iz brijunskog transkripta kao navodno nepobitan dokaz da je predsjednik Tuđman naredio etničko čišćenje Srba iz Hrvatske. U toj rečenici zabilježeno je kako je predsjednik Tuđman kaže da Hrvatska mora nanijeti takve udarce da Srbi praktički nestanu. Međutim, raspravno vijeće je jednoglasno utvrdilo da predsjednik Tuđman u ovoj rečenici nije mislio na srpske civile već uglavnom na srpske vojne snage.
No unatoč ovom jednoglasnom zaključku raspravnog vijeća koje je osudilo generala Gotovinu Srbija i dalje koristi ovaj dio brijunskog transkripta u lažne propagandne svrhe. Dakle, s toliko zaključaka u prvostupanjskoj presudi koji su išli u korist obrane i Hrvatske, na temelju čega je raspravno vijeće osudilo generala Gotovinu izreklo mu 24 godine zatvora?

„Pravilo od 200 metara“

General Gotovina je bio osuđen zbog takozvanog pravila o 200 metara. Sudsko vijeće zaključilo je, ako utvrdi da je topnička granata pala više od 200 metara od predviđene mete, onda je to previše daleko i da može značiti samo da je topništvo namjerno ispaljeno neselektivno na civile. To je kasnije nazvano pravilom od 200 metara. Očigledno je izmišljeno od raspravnog vijeća, jer je to nešto o čemu se ni u jednom trenutku nije raspravljalo tijekom dugogodišnjeg suđenja. Tijekom cijelog suđenja nisu raspravljani niti predočeni dokazi o dozvoljenoj margini pogreške za topništvo. Čini se da je taj broj od 200 metara proizvoljno odabralo raspravno vijeće. Još je grotesknija bila činjenica da je raspravno vijeće zaključilo da je samo 5 % ispaljenih granata palo dalje 200 metara od vojnih ciljeva.

Dakle, 95 % je bilo namjerno za gađanje vojnih ciljeva, ali je unatoč tome raspravno vijeće zaključilo da je sve topništvo bilo namijenjeno za gađanje civila. Sudsko vijeće također nije moglo utvrditi da je ijedan srpski civil ubijen ili ranjen granatiranjem. Sudsko vijeće nije moglo identificirati nijednog konkretnog Srbina koji je tvrdio da je napustio Hrvatsku zbog straha od topničke paljbe. General Gotovina je iz toga osuđen na 24 godine zatvora ili je 5 % topničkih granata palo više od 200 metara dvojnih ciljeva iako sud nije mogao identificirati nijednu civilnu žrtvu granatiranja. Ovaj presuda je bila sama po sebi očito apsurdna i doista svih pet sudaca žalbenog vijeća jednoglasno je zaključilo da nijedno razumno raspravno vijeće ne bi moglo doći do ovog zaključka. Pa kako se to moglo onda dogoditi? Sjetite se što sam vam ranije rekao. 2001. godine Srbija je odbijala izručiti Miloševića jer je tvrdila da je Haški sud antisrpski sud i da nije optužio dovoljno Hrvata i Bošnjaka. Carla Del Ponte je potom u svibnju 2001. optužila Generala Gotovinu, a Milošević je već sljedećeg mjeseca prebačen u Haag. Ratko Mladić je optužen pred Haaškim sudom 1995. godine. Gotovo 16 godina Srbija ga je odbijala izručiti Hagu. U travnju 2010. godine, dakle godinu dana prije prvostupanjske presude Generala Gotovini, Sarajevski tjednik Slobodna Bosna objavila je da Mladić živi na farmi u Vojvodini, pozivajući se na obavještajne izvore. Točno godinu dana kasnije, u travnju 2011. Generala Gotovina osuđen je na 24 godine zatvora. Točno pet tjedana nakon osuđujuće presude Generalu Gotovini, Srbija je Mladića pronašla, pod navodnim znakovima, na farmi u Vojvodini, koji je Slobodna Bosna identificirala godinu dana ranije i prebacila Mladića u Haag. Je li General Gotovina dva puta žrtvovan od Haaškog suda u dogovoru sa Srbijom? Prvi put kad je optužen da bi Haški sud od Srbije dobio izručenje Miloševića 2001. i drugi put kad je osuđen 2011. kako bi Haaški sud od Srbije mogao nakon 16 godina dobiti izručenje Ratka Mladića? To su pitanja koje zahtijevaju istragu i odgovore. Naša strategija u žalbenom postupku bila je napasti izmišljeni standard od 200 metara koji je postavilo raspravno vijeće. Znali smo da ako uspijemo diskreditirati taj standard, diskreditirat ćemo cijelu osuđujuću presudu. Također smo znali da nijedna zemlja na svijetu ne bi prihvatila taj standard kao presedan za vlastitu vojsku.

Pa smo naporno radili kako bismo usmjerili što više međunarodne pozornosti na ovu nepravdu kako bismo izvršili javni pritisak na žalbeno vijeće da poništi osuđujuću presudu. Ako bismo mogli eliminirati vjerodostojnost standarda od 200 metara, znali smo da bismo potencijalno mogli poništiti ne samo osuđujuću presudu generala Gotovine, već i zaključak sudskog vijeća da je tijekom operacije Oluja postojao udruženi zločinački pothvat. Taj zaključak o UZP-u ovisio je o standardu od 200 metara raspravnog vijeća. Neki od najbolji svjetskih stručnjaka za vojno pravo intervenirali su u žalbenom postupku kao prijatelji suda i tvrdili da izmišljeni standard od 200 metara koji je odredilo raspravno vijeće nema pravnu ni činjeničnu osnovu i da ga nijedna vojska na svijetu ne može primijeniti. Angažirali smo nove stručnjake, neke od najboljih svjetskih vojnih stručnjaka za topništvo, da izrade stručna izvješća kako bismo objasnili zašto su zaključci sudskog vijeća bili pogrešni. Naprimjer, angažirali smo stručnjaka generala bojnika Roberta Scalesa iz Kopnene vojske SAD-a, generala pukovnika Wilsona Shoffnera Kopnene vojske SAD-a i generala Ronalda Griffitha Kopnene vojske SAD-a. Predali smo njihova slična izvješća sudu kako bismo žalbenom vijeću dokazali da nepravda učinjena generalu Gotovini nije prošla nezapaženo u međunarodnoj pravnoj i vojnoj zajednici te da će ta nepravda trajno okaljati sud ako žalbeno vijeće ne poduzme potrebne i pravedne mjere. Žalbeno vijeće donijelo je presudu 16. studenog 2012. Kao što sam ranije spomenuo, žalbeno vijeće jednoglasno je zaključilo da nijedno razumno raspravno vijeće nije moglo utvrditi standard od 200 metara te je poništilo taj nalaz. Većina žalbenog vijeća potom je zaključila da s toga nema osnove za zaključak da je Hrvatskoj tijekom operacije Oluja postojao zajednički zločinački pothvat. Žalbeno vijeće zaključilo je da krajinski Srbi nisu bili deportirani ili protjerani iz gradova Knina, Benkovca, Obrovca i Gračaca te s toga krajinske Srbi nisu protjerale Hrvatske vlasti.

Srušena teza o UZP

S toga nije postojao udruženi zločinački pothvat koji bi uključivao Hrvatsko vodstvo točnije Franju Tuđmana, Gojka Šuška, Zvonimira Červenka, Ante Gotovinu, Juru Radića i Mladena Markača. Dozvolite mi da rezimiram zaključke Haškog suda u vezi s operacijom Oluja. Pozivam vas da ih se sjetite i ponavljate dok se približavamo 30. obljetnici operacije Oluja.
Čut ćete u sljedećim danima i tjednima, mnogo tvrdnji i iz Srbije i od raznih nevladinih organizacija i u Hrvatskoj i od Srpskog Narodnog vijeća u Hrvatskoj, najbolji odgovor na njihove tvrdnje je citirati ove zaključke Haškog suda.
Većina Žalbenog vijeća poništila je osuđujuće presude generalima Gotovini i Markaču te donijela oslobađajuću presudu. Ključne optužbe koje su iznesene protiv Hrvatske, počevši od Carla Bildta u prvim satima operacije Oluja, bile su diskreditirane. Operacija Oluja nije bila etničko čišćenje. Hrvatska nije etnički očistila Srpsko stanovništvo. Predsjednik Tuđman i Hrvatska nisu imali namjeru smanjiti broj Srpskih stanovnika u Hrvatskoj. Hrvatska vojska nije neselektivno granatirala Knin i druge gradove. 20.000 kuća nije spaljeno u operaciji Oluja. Hrvatska nije imala politiku neistraživanja zločina nad Srbima i Srpskom imovinom i nije bilo udruženog zločinačkog pothvata u Hrvatskoj s Hrvatske strane.
Neću vas iznenaditi kad vam kažem da smo bili jako zadovoljni rezultatom. 11. godišnja agonija generala Gotovine bila je okončana. Carla Del Ponte nije bila sretna. Generala Gotovina vratio se u Hrvatsku kasnije tog dana i cijela zemlja je slavila. Za generala Gotovinu i njegovu obitelj, ali i za cijelu Hrvatsku, bilo je to dugo putovanje, 11 godina, ali general Gotovina se kući vratio slobodan i nevin čovjek, zauvijek pobjednički general, zauvijek pobjedničke hrvatske vojske.

Topnički dnevnici

Mandić: Dakle, imam još možda jedno pitanje za tebe, pa ću ti dati priliku neke završne riječi. Topnički dnevnici. Govorili smo o neselektivnom granatiranju, radi topništva, radijus odnosno opseg 200 metra gađanja? Tko je izmjestio topničke dnevnike? Otkud to i kakva je konstrukcija u pitanju (obavještajna op.a.)?

Mišetić: Mi smo srušili njihovu tezu već u prva dva mjeseca suđenja. Oni u tužiteljstvu, da bi sebi, po mojoj mišljenju, stvorili alibi za neuspjeh, odmah su krenuli s pričom da postoje neki drugi dokumenti, dakle, takozvani topnički dnevnici, to su dokumenti koje topništvo Hrvatske vojske, naredbe, izvješća itd. iz Oluje, koji bi navodno dokazali namjeru za gađanje civila, samo da oni vide te dokumente, a Hrvatska skriva tu dokumentaciju. To je, po mom mišljenju, bilo apsolutno čisto alibi, da se kaže, oni su izgubili u predmetu ne zato što su donijeli lažne optužbe, nego zato što je Hrvatska opet kriva jer je sakrila dokaze. Od toga je onda krenula cijela politizacija predmeta, jer je tužiteljstvo koristilo pristupanje Hrvatske Europskoj uniji da izvrši ogroman pritisak na hrvatsku vladu da nađe topničke dnevnike koji uopće nisu ni postojali. I onda je to trajalo dvije godine, uključujući onda hapšenjem naših odvjetnika u Zagrebu, s nekim tezama, Pretresi, da. Dakle, pretresi, Vlada je sve učinila, iako mislim da je vlada znala da ne postoje topnički dnevnici, ali pritisak bio takav da oni su morali glumiti, ne mislim glumiti u smislu da su sudjelovali u nekakvo skrivanje, nego jednostavno dokazivati da istražuju, da privode hrvatske branitelje, generale, članove odvjetničkog tima itd. Dvije godine je to trajalo i na kraju je raspravno vijeće utvrdilo da vjerojatno ne postoje ti topnički dnevnici. Priča je završena, Hrvatska je ušla u Europsku uniju, generala Gotovina je slobodan čovjek i tako je završilo sve, hvala Bogu.

Zaključak

Mandić: Za kraj, gdje vidiš Hrvatsku u budućnosti?
 
Mišetić: Ja sam, kao što sam rekao, iz jedne obitelji u Chicagu od 1970. kad sam rođen, gdje je neovisna Hrvatska uvijek bio cilj. Za vas koji živite ovdje, prilike su vi živite taj život ovdje, mi je ne živimo, tako da mi imamo drugačiju perspektivu. Ali to mi isto daje mogućnost da vidim razlike, jer ne dolazim toliko često više od kad je predmet Gotovina okončan, i vidim veliki napredak. Ono što je mene nosilo u predmetu, a to je duh, je li Duh Sveti ili nešto drugo u smislu uvjerenje da ćemo mi na kraju pobijediti. Isto što sam mislio od ranog djetinjstva, doći će ta Hrvatska, u ratu sam bio siguran, bez obzira na to što je trećina teritorija okupirana ta Hrvatska će pobijediti na kraju tog rata. Kad je general Gotovina optužen, ta Hrvatska će pobijediti, general Gotovina će pobijediti i u toj borbi. Ja vidim Hrvatsku da uvijek napreduje, možda je teže iznutra to vidjeti, ali Hrvatska je slobodna, obranjena, stvorena žrtvom hrvatskih branitelja, mora biti obranjena sada upravo od tvoje generacije Hrvoje, zato sam to i rekao na početku, mi smo već malo stariji i branitelji, i mi koji smo bili pravnici, na vama je da očuvate ono što je stvoreno u ratu. I ja sam uvijek ogromni optimist što se tiče ne samo Republike Hrvatske, nego i za hrvatski narod u BiH. Ja radim koliko mogu da pomognem i našem narodu tamo da mogu ostati na svojem ognjištu i da BiH bude i Hrvatska.I to mora biti i naš cilj također.